Mustafa
Oruč bio je dječak sa svega 14 godina kada je početkom 1944. godine doveden u
zloglasni koncentracioni logor Mauthausen, najveći te vrste na području
Austrije u doba Drugog svjetskog rata.
Oruč
je preživio sve torture logora Mauthausen, a napustio ga je 5. maja 1945. godine,
kada je američka vojska oslobodila logor.
Mustafina
kćerka Senka Oruč, 71 godinu kasnije doputovala je u Mauthausen, povodom
obilježavanja godišnjice raspuštanja ovog logora, te otkrivanja spomen ploče
žrtvama zloglasnog logora sa područja Bosne i Hercegvine.
U
razgovoru, obavljenom u jednoj od baraka nekadašnjeg logora, Oruč se prisjetila
očevih pripovijedanja o onome što je doživio u Mauthausenu, logoru koji je
prekinuo njegovo djetinjstvo.
Na
samom početku Oruč je istakla da ono što je od svog oca čula o logoru, moguće
samo u filmovima.
“Moj
otac je inače bio elokventan čovjek. Pričao je o svemu. O tome kako su se
osjećali, kakav je bio odnos između logoraša, ko je bio zadužen da čuva ovu
brvnaru. Govorio je o vrlo lošim higijenskim uslovima, kako su se hranili, kako
je među logorašima bilo svih nacionalnosti”, kazala je Oruč.
Dodala
je kako je uprava logora tada imenovala jednog logoraša koji bi bio odgovoran
za jednu baraku.
“Moj
tata je tada bio mlad, imao je svega 14 i po godina. Kada je stigao u logor
shvatio je gdje je došao i počeo je plakati. Po dolasku je dobio neku vrstu
limene posude za hranu. Odjednom mu je to neko oteo. Dakle, vladalo je jedno
zvjerstvo među logorašima, jer to je stanje uma i psihe koje je nama
neshvatljivo”, ispričala je Oruč.
Navela
je kako je njenom ocu tokom boravka u logoru potpora bio čovjek iz Srbije po
imenu Boro, koji je znao reći: “Nema plakanja, moraš izdržati”.
Nijemac
mu dva puta spasio život
Prema
njenim riječima, u logoru je tada postojala tzv. “borba za gaće”, jer
onaj ko ih nije imao podrazumijevalo se ili da je bolestan ili iznemogao,
odnosno da od njega više nema koristi, stoga je slijedila likvidacija.
“Otac
se također sjećao da mu je neki čuvar Nijemac, jedan te isti čovjek u dva
navrata spasio život. Ne zna zašto je to uradio, vjerovatno što je bio dijete.
Vodili su ih bez ičega na sebi. On ga je povukao, dao mu da nešto obuče i tako
dva puta spasio život”, kazala je Oruč Kazala je kako je njen otac, prvi
put nakon oslobađanja, logor posjetio 1975. godine na 30. godišnjicu njegovog
zatvaranja.
“Tada
smo zajedno došli ovdje i on je gledao u sva ova lijepo pokošena polja i rekao
je: ‘Sva ova polja bila su puna leševa”‘, kroz suze je ispričala Oruč, te
dodala kako joj je drago što je njen otac bio otvoren u svemu tome, iako bi za
njega znalo biti potresno kada se svega prisjeti.
“Moje
sestre i ja znamo o tome, zato smo i došle ovdje. Uvijek ćemo dolaziti i
smatram da o tome treba i govoriti. Jer to je stvarnost, ljudi su to stvarno
preživjeli. Hvala Bogu, bez obzira na to šta je sve preživio, zahvaljujući duhu
i pozitivnom odnosu prema životu, dočekao je i da se oženi, dobije djecu i
proživi život”, istakla je Senka Oruč, kćerka Mustafe Oruča, logoraša iz
Mauthausena koji je prošle godine preminuo u 85. godini.
Mustafa
Oruč je dobio i odštetu od države Njemačke za vrijeme provedeno u Mauthausenu.
Tokom
sedam godina postojanja koncentracionog logora Mauthausen, kroz njega je prošlo
200.000 ljudi, od kojih je 100.000 ubijeno ili su umrli od posljedica prisilnog
rada. Pretpostavlja se da je sa područja BiH kroz Mauthausen prošlo najmanje
hiljadu ljudi.