Hasibe Geyik dio je višemilionske turske nacije, koja
istovremeno i Bosnu osjeća kao svoju domovinu. Njena majka imala je samo šest
mjeseci kada je iz nevesinjskog sela Kruševljani krenula na dalek put ka
Turskoj.
Njen djed Alija Žarko, sa suprugom i troje ženske djece
1924. godine, poput mnogih drugih prije i poslije njega, krenuo ka Turskoj,
zemlji u kojoj je veliki broj Bošnjaka nakon Berlinskog kongresa vidio jedino
mjesto za miran i normalan život. Kruševljani su u Turskoj izgradili svoje
selo, tražili i pronašli sličan prostor i podigli Aladžami, selo identično onom
koje su napustili.
„Volim što sam Turkinja, ali volim i što sam Bosanka. Mama mi je imala šest
mjeseci kad je otišla. Rođena sam u selu Aladžami (Alacamii) kod Afyona gdje
svi govore bosanski“, kaže Hasibe.
Bosnu je upoznala tokom posjeta rođacima. Ovih dana obišla je porodicu Pitić u
Goraždu, muftiju goraždanskog Remziju i njegovu suprugu Hajriju, planira ići i
na Bunu. Ove godine je došla na nešto duži odmor, jer od života u Izmiru se
umori iako je u penziji.
„Kad sam prvi put došla u Bosnu i vratila se u Tursku ne mogu da izdržim, želim
ovdje biti. Teško je, jer nisi ni tamo, nisi ni ovamo. Duša hoće ovo, mirise
ove da tegli unutra. Šta je to, ne znam, ali znam da je nešto lijepo. Ima i
Turaka koji dođu samo jedanput ovdje, ali onda želi opet da dođe. Ovdje ima
nešto, a šta je ne znam, ali vuče ovamo. Neka dođe, samo neka dođe. U Bosni ima
to nešto“, dodaje Hasibe.
To čemu imena ne zna, ali osjeća duboko u sebi, doživjela je
u blagajskoj tekiji, na Buni kod Mostara. Nakon očeve smrti dugo nije plakala,
suzu nije mogla pustiti uprkos boli koja ju je razdirala. Savjeti prijatelja,
čak ni ljekari nisu uspijevali pomoći. Nakon dva rekjata namaza u tekiji suze
su potekle same.
Odmah po rođenju njen otac dao joj je ime Ziba. Po jednom zlatnom insektu koji,
po riječima naše sagovornice, može da živi samo u cvijetu ruže, a bez njega
ugine. Međutim, prezime Žarko moralo je biti promijenjeno, preinačeno je u
Yildirim, a u matične knjige Ziba je upisana pod imenom – Hasibe. Tadašnja
vlast, osim imena, zabranila je i učenje bosanskog jezika, ali su ga Bošnjaci
sačuvali i prenijeli budućim pokoljenjima. Dio svoje životne priče Hasibe je
opisala u svojoj prvoj knjizi „Ziba“, objavljenoj na turskom jeziku.
Kruševljani su prije nekoliko godina započeli tradiciju okupljanja davno
raseljenih porodica iz ovog dijela Nevesinja. U selu iz kojeg su njihovi
djedovi otišli prije 100 i više godina klanjaju Bajram namaz u istoj džamiji u
kojoj su to učinili i njihovi preci prije nego što su ostavili svoje kuće i
bogate posjede. Obnavljaju rodbinske veze, dušu napajaju ljubavlju prema Bosni
koju su osjećali i njihovi očevi, ali su u čežnji za domovinom umrli daleko od
nje.