Dragan Pantelić je godinama bio jedan od najboljih golmana
bivše jugoslovenske fudbalske lige. Nedvojben oslonac među stativama Radničkog
iz Niša. Na golu tima sa Čaira proveo je deset godina, od 1971. do 1981.
godine. Nakon toga je otišao u francuski Bordeaux. Za A reprezentaciju
nekadašnje Jugoslavije branio je u 19 utakmica, dok je za olimpijsku selekciju
branio u osam navrata. Osim toga, četiri puta je branio za selekcije Evrope i
svijeta.
Golovi sa jedanaest metara i slobodnjaka
Na početku je otkrio trenutne aktivnosti.
“Trenutno sam u Fudbalskom savezu Srbije zadužen za koordinatora za djecu
do 19 godina. Također, radim kao predavač na A i B licenci. Imam dosta obaveza.
Mentior sam i na UEFA-inoj licenci za golmane i zbog toga sam ovdje u Sarajevu.
Održana je posljednja sesija i postajemo mentori za golmane na teritoriji
cijele Evrope. Imat ćemo svoje programe po kojima ćemo raditi“, kazao je
Dragan.
Pantelić je imao izvanredan refleks i sjajan je bio u situacijama “jedan
na jedan”. O početku svoje karijere kaže.
“U Radničkom sam bio deset godina i branio sam na oko 500 utakmica. Nakon
toga sam prešao u Bordeaux gdje sam bio tri sezone. Na kraju sam se ponovo
vratio u Radnički i završio karijeru sa 32 godine. Bio sam zasićen. U jednom
trenutku sam branio za klub, olimpijsku, mladu selekciju koja je tada imala
pravo da ima dva starija igrača i za A reprezentaciju. Pamtim da sam imao sedam
takmičenja u tri godine. Avion, stadion, hotel. Bilo mi je dosta tog scenarija
i rekao sam to je to”, otkrio je naš sagovornik.
Dragan naglašava kako je u djetinjstvu na ulici igrao fudbal. Imao je instinkt
za postizanje golova, a kasnije je stao među stativama. Ipak, i kao čuvar mreže
znao je često pogađati.
“Dobro sam igrao fudbal. Dao sam oko 50 golova u karijeri. Šutirao sam
jedanaesterce, slobodne udarce, a jednom prilikom sam postigao pogodak sa gola
na gol Enveru Mariću. Zanimljivo, u prijateljskim utakmicama sa nižerazrednim
klubovima sam znao dati i hat-trick za Radnički, dok sam u jednoj sezoni bio
prvi strijelac kluba. Naš centarfor je postigao 10, a ja 13 golova. Imali smo
dobru generaciju u to vrijeme i ostaje žal što nismo osvojili naslov prvaka.
Najbliže smo bili 1979. godine, ali smo kiksali protiv Dinama u Nišu i Zvezda
je to iskoristila. Igrali smo polufinale Kupa UEFA, što je bio veliki
uspjeh”, istakao je Pantelić.
Dodaje kako se radovao dolasku na utakmice u Sarajevo, bez obzira da li se meč
igrao na Koševu ili Grbavici.
“Kada god sam igrao u Sarajevu, nikada se nisam tu veče vraćao sa ekipom.
Uvijek sam ostajao dan duže. Ćevapi, tufahije, kafa u hotelu Evropa. Uživao
sam, zaista. Družio sam se sa Zdravkom Ćolićem, Kemalom Montenom, Davorinom
Popovićem… Bio sam na otvaranju prvog kafića, zvao se ‘Bel Ami’. Dolazio sam
u Skenderiju na malonogometni turnir. U ono vrijeme Sarajevo je imalo dušu.
Sada sam poslije dugo godina ponovo tu, imam lijepe uspomene na ovaj grad. Bez
ikakvog laskanja, Sarajevo je jedno od najljepših gradova bivše države i jake
su emocije. Otkrit ću vam jednu anegdotu. Znalo se desiti da naručim pleh sa 30
tufahija i u avionu u krilu sve čuvam do Niša da mi ne pokradu saigrači. Sada
mi je prijatelj Enver Lugušić naručio novu turu koju nosim kući”, kroz
smijeh kaže Dragan.
Trebao potpisati za FK Sarajevo
Čovjek koji je deset godina stajao među stativama Radničkog tvrdi kako je imao
ogroman izazov da brani pred velikim brojem gledatelja.
“Uživao sam u velikim utakmicama, a nervirao sam se na prijateljskim
okršajima sa nižerazrednim klubovima. Pored ‘velike četvorke’ jugoslovenskog
fudbala bio sam motivisan na utakmicama protiv Sarajeva, Željezničara, Veleža,
Vojvodine… Ispričat ću vam jedan detalj koji skoro niko ne zna. Ja sam trebao
potpisati ugovor sa timom sa Koševa. Bilo je skoro sve dogovoreno sa pokojnim
Svetozarom Vujovićem. Međutim, ne mogu se sjetiti zbog čega nisam prešao na
najveći bh. stadion. Možda mi je to jedna od grešaka. Volio sam sarajevsku
raju. Prije nekih 10 godina na mom ranču između Niša i Zaječara sam radio i
izašao sam sa sporednog puta čekajući da se uključim. Auto je prošlo, ali se
odmah vratilo. Izašao je Zdravko Ćolić da me pozdravi. Događaji iz onog vremena
se ne zaboravljaju”.
Potcrtava kako o aktuelnom vremenu ne želi puno da priča.
“Ovo vrijeme nije za mene. Sve drugačije gledam. Neću da kvarim ono što je
nekada bilo, zadržao sam to za sebe. Onaj fudbal i ovaj danas se ne mogu
porediti. Nije to više iskreno kao nekada, nema porodica na tribinama”,
kazao je Pantelić.
Napominje kako je BiH uvijek imala dobre čuvare mreža te da je tako i danas.
“Bez dvojbe, vaša zemlja je bila rasadnik golmana. Od Janjuša, Muftića,
Marića, Meškovića, Đurkovića, Lugušića… U onoj ligi od 18 golmana svi su
mogli braniti za reprezentaciju. To je bio takva koncentracija kvaliteta.
Također, i rezerve su bile fenomenalne. Nažalost, danas nije baš tako, ali ima
talenata. Presudno je bilo što se onda do 28 godine nije moglo ići vani. Radilo
se više, bili smo zreliji i mudriji. Recimo, od golmana koji su porijeklom iz
regije spomenuo bih Oblaka iz Atletico Madrida, Handanoviča iz Intera. Još
imamo taj talenat, ali ne kao onda. Šta golmana čini vrhunskim? Važno je
racionalno razmišljati i konstantno raditi. Ta mentalna snaga je izuzetno
važna”.
Na kraju je govorio o Mundijalu u Španiji održanom 1982. godine gdje je
tadašnja reprezentacija Jugoslavije podbacila. Pantelić je stajao među
stativama državnog tima.
“Svi smo razmišljali da imamo jednu od najboljih ekipa na tom Svjetskom
prvenstvu. Imali smo individualno možda i najjače igrače, ali smo zbog toga i
platili ceh. Nas je ‘ubio’ kvalitet. Imali smo sjajne fudbalere – Sušića,
Šljivu, Pižona, Zajeca… Problem je što su svi bili majstori. Naravno, kada
zidaš kuću moraš imati jednog majstora, a ostali da budu trkači, nosači… Zbog
toga smo imali problem, pogotovo sa manjim reprezentacijama koje puno trče.
Bolje smo igrali sa jačim selekcijama. Dakako, bilo je i nekoliko sudijskih
pogrešaka koje su utjecale na konačan ishod. Ostala je velika žal”,
zaključio je Pantelić.