Nakon što je prije pet godina posjetio Srebrenicu i upoznao
se sa ovim prostorom, Holanđanin John Moonen iz Maastrichta, odlučio je da mu
ovaj podrinjski gradić bude druga kuća.
Četiri godine je živio u Srebrenici i radio sa najmlađim,
bez podrške lokalne zajednice i o sopstvenom trošku. Novac je zarađivao
povremenim odlascima u domovinu, pomažući oboljelim od Alzheimerove bolesti i
sav zarađeni novac je trošio na djecu, koja su svaki put sa iščekivanjem
očekivala Johnov povratak. Danas, John živi u Holandiji, muzičar je, ali u
Srebrenicu se često vraća. Kaže da želi da sačuva prijateljstva koja je stekao
tokom godina života u Podrinju, te da ne može da zaboravi taj period. Iako je
sada zaljubljen u Srebrenicu i ljude koji ovdje žive, priznaje da su prilikom
prvog dolaska bili uplašeni i on i njegovi prijatelji i porodica što zbog
negativnih priča koje je čuo o ovom području, a zatim i zbog kulturoloških
razlika sa kojima se susretao.
“Na početku su svi bili zabrinuti zbog priča o
Srebrenici u Holandiji koje su najčešće negativne zbog bliske istorije. Ali za
mene, sve te istorijske priče nisu bile bitne, odlučio sam da ostanem zbog
gostoljubivosti ljudi i njihove volje da brzo i lako sklapaju prijateljstva, pa
sam poslije dvije i po godine odlučio da uštedim novac i vratim se ponovo da
učim djecu sviranju muzike i upoznam bolje ove predjele”, iskren je John.
Ni prošlost koja često kvari sliku o Srebrenici i ljudima
koji žive u njoj nije mogla da spriječi ovog mladog čovjeka da napravi drugi
dom u Srebrenici i da ga ispuni dobrim prijateljima koje danas smatra drugom
porodicom, a koji su ga od samog početka odlično prihvatili. “U nekom
trenutku sam shvatio da sam u malom mjestu sa veoma bogatom kulturom i želio
sam da upoznam što više tu kulturu i da se viđam s ljudima sve više. Tako sam
gradio prijateljstva s nekim ljudima koja su se razvijala sve više i
više”, rekao je Moonen.
Ni jezička barijera ga nije spriječila da stvori odličan
odnos sa djecom koja su pohađala njegove časove muzike, a mnogi od njih su sada
tinejdžeri s kojim se druži svaki put kada dođu ponovo.
“Prvi put kada te vide, ne govoriš njihov jezik, ne
poznaju te, sviraš drugačiju muziku koju oni ne razumiju, vjerovatno su mislili
da sam sa Marsa ili Plutona, ali to je išlo sve bolje i bolje. Oni su dolazili
ponovo i svaka naredna radionica bila je bolja, šalili smo se, bili smo
opušteni, što je bilo veoma bitno za mene, super je da nauče da sviraju na
gitari i bubnjevima, ali još bolje bilo kada ih vidim da se smiju i da se
osjećaju dobro u mojoj blizini”, kaže John Moonen o svojim malim
prijateljima.Kaže da su ogromne kulturološke razlike, ali da se lako čovjek
privikne na nešto što je drukčije, a zanimljivo i lijepo.
“Za ljude ovdje je veoma bitno da budu zajedno, dok
ljudi u Holandiji nemaju toliko vremena za to, možda sam se zato i zaljubio u
ove predjele jer svaki trenutak ljudi provode zajedno i neko uzme gitaru i
napravi zabavu ili razgovaramo, ali smo zajedno svaki dan”, iskren je ovaj
muzičar.
Kako bi svojim zemljacima i ljudima širom svijeta pokazao da
u Srebrenici postoji mnogo lijepih stvari koje mogu nadjačati ružnu sjenu koja
prati ovo mjesto, odlučio je da napiše knjigu u kojoj će prenijeti svoje utiske
i doživljaje.
“Uvijek sam vodio mali dnevnik, samo za sebe u koji sam
upisivao zanimljive događaje i doživljaje i tokom posljednjeg boravka odlučio sam
da napišem knjigu o Srebrenici, o hiljadama lijepih priča o Srebrenici, a ljudi
u Holandiji moraju da čuju lijepe priče o Srebrenici za razliku od onih koje
čitaju u novinama svaki dan”, rekao je John.Tokom svog boravka imao je
neizmjernu podršku roditelja i prijatelja koji su se sve više interesovali za
Srebrenicu i posjetili su je nekoliko puta i zaljubili se poput svog sina. Dok
boravi u Holandiji, ovaj interesantni mladić ostavlja zanimljivu poruku svim
mladima, koje doživljava kao svoju porodicu da ostanu svoji i da slijede svoje
snove.
“Zadržite dobro raspoloženje i ne trošite vrijeme na
tuđe priče nego stvarajte svoje jer je to najvažnija priča koju imate”,
poruka je Johna Moonena.