Koliki problem čovjek mora imati da bi ga
iznio u javnost i otvoreno rekao šta mu je na srcu i šta ga boli? Da bi
se javno obratio društvu putem medija, iznoseći svoje lične probleme?
Ogroman! Nepodnošljiv! Ali u ovom vremenu nema drugog rješenja! Bar ću
se osjećati lakše u duši,ako ništa drugo!
Dakle, da počnem!
Već
dvanaest godina bezuspješno tražim posao i od vlasti i od opozicije. I
jedni i drugi me prime na razgovor. Objasnim im da sam otac četvero
maloljetne djece, da ni ja ni supruga nismo zaposleni, da jedva
sastavljamo kraj sa krajem i da, iskreno, ni sam nemam pojma kako
opstajemo. Zamolim za pomoć, ne finansijsku – to me vrijeđa kao radno
sposobnog čovjeka – tu vrstu pomoći treba dati bolesnim i nemoćnim,
onima koji ne mogu da rade, već pomoć u pronalaženju posla koji nemam.
Kažem
da sam bio starješina VRS do 2004.godine, kada sam u sklopu reformi
proglašen viškom kadra i prekinut mi je radni odnos. Od tada sam se
naradio svih mogućih poslova na crno koji se mogu naći na ovim
prostorima. To je rad na dnevnicu, po Nevesinju, Gacku, Mostaru,
Čitluku… Svi mogući poslovi i sve moguće smjene, od prve do treće! Bio
sam građevinac, drvosječa, vozač, pekar… Nerijetko su mi ostali dužni i
po hiljadu-dvije KM… Nemam selo iza leđa da bih mogao da se bavim
zemljoradnjom ili stočarstvom, svoju šumu i slično, već da se sve svodi
na poslove na dnevnicu od kojih se bukvalno preživljava.Upitam da li
znaju koja je cijena školovanja četiri đaka? Ne tražim posao u
kancelariji, nisam osoba koja se plaši rada, samo tražim posao od koga
mogu prehraniti porodicu i izvesti djecu na pravi put!
Pitaju
me da li sam dijete poginulog borca, sa objašnjenjem da ta kategorija
ima prednost u zapošljavanju. Ne, ja sam prijeratno siroče, izbjeglica
iz Mostara, oca sam jedva upamtio, a brat i sestra ga se i ne sjećaju.
Objasnite mi molim Vas u koju ja kategoriju spadam? Ja sam bio
maloljetan u ratu, ali sam bio hranilac porodice i radio u Crvenom krstu
Nevesinje na fizičkim poslovima, a uporedo sa tim se školovao! Ne
omalovažavam djecu poginulih boraca, naprotiv, slažem se da imaju
prioritet, ali je najgore što je to samo slovo na papiru koga se niko ne
pridržava! Sve se svodi na presipanje iz šupljeg u prazno. Poslove
dobijaju samo stranački aktivisti, eventualno djeca tih istih aktivista.
Neću
da imenujem nikoga, sami će se oni prepoznati, ali svi saslušaju,
obećaju pomoć i tu priča završi. Kad drugi put dođeš da vidiš ima li
ikakvog rješenja, nade, išta-dočeka te sekretarica kojoj pređeš u dosadu
dolazeći, a ključni ljudi odjednom su ili zauzeti da te prime ili su na
putu (ta putovanja traju i po par mjeseci).
Na
kraju ti sekretarica kaže da se potrebno najaviti za razgovor, upiše te
u svesku za sastanke sa strankama i kaže: “Bićete pozvani!“, skidajući
te “s vrata”. Ne zamjeram joj, ona je tu samo figura, pješak na
šahovskoj tabli iza koga se kriju top i lovac.
Na
jedan takav sastanak čekam od decembra 2014. godine, a još nisam
pozvan. Možda će me pozvati pred neke od predstojećih izbora, kad budu
grabili glasove od naroda uz obećanje da će posle izbora moj problem
100% biti riješen.
Kako čovjek da se
osjeća: izmanipulisan i ogorčen na kompletno društvo i sistem, razočaran
u pravdu i ljude, sa željom da ode odavde što dalje čim mu se prilika
ukaže. Žali Bože mladosti koja je izginula stvarajući ovu državu koja je
postala ovo što je postala – leglo političkog kriminala i na vlasti i u
opoziciji, dok mali ljudi – obični smrtnici – ispaštaju, a niko ih ne
zarezuje. Bitno je da se oni i njihova djeca osjećaju dobro, da se
slikaju po morskim plažama, troše po kladionicama i noćnim provodima, a
da li će moje dijete ili stotine sličnih slučajeva imati sutra za
hljeba-nije važno. Njima niko ne isključuje struju, Njihova djeca ne
znaju šta znači nema! Oni su predodređeni za dobar i bezbrižan život!
Oni su vladari, a mi sirotinja raja. Može im se!
Samo
zaboravljate Gospodo da Vam je narod dao tu moć koju imate, i da Vam je
narod i oduzima. Zapitajte se čija je do zore sijala. Možda je na Vašoj
strani moć, ali na mojoj i ostale sirotinje je Bog.
Mislite o tome!
S poštovanjem,
Šuša Slavenko, dugogodišnji nezaposleni građanin Nevesinja!