Sjećate li se onog ne tako davnog avgusta, i Inckove odluke u zadnjim sekundama njegovog besmislenog, ali po džep plodonosnog mandata?
Dodik mu je poručio da ne priznaje njegove odluke, ni njegovog nasljednika … deja vu.
Podsjećam, tih dana avgusta je počela euforija u kojoj su se mediji i analitičari utrkivali u tome ko će bolje predstaviti momentalni strani intervencionizam, koji samo što nije.
Dolazi šumar, kažu, i staviće međede na svoje mjesto, samo gledajte, drečalo je sa naslovnih stranica. Građani ove zemlje su to zaslužili, zaključivali su mudraci skupljajući lajkove i udarne termine u medijima. Sa toliko sigurnosti su iznošene teorije, koje su padale u vodu čim su izgovorene. Isto kao i sada.
Nikom se, naravno, ništa nije desilo. Na to sam i tada upozoravao, što se smatralo nepopularnim mišljenjem.
Kao i ovo, Dodika ni sada, kao ni tada, niko neće smijeniti! Iako to proizvodi najveću krizu od Dejtona, čiji se ishod ne može ni naslutiti, stranog intervencionizma neće biti. Dodik je više politički ranjen djelovanjem par opozicionih političara i nezavisnih medija i novinara, pa i svojim besmislenim izjavama. Tadašnja odluka Incka mu je samo podigla popularnost i dala mu novi manevarski prostor za proizvodnju haosa. Nakon nje je dobio izbore vrlo usko i sumnjivo za sebe, ali stranka mu je ostvarila jedan od najboljih rezultata, što je mnogo važnije, jer sad ima potpunu kontrolu nad RS, ali i BiH. Tako se i ponaša, kao neko ko nema kontrolu nad svojim postupcima i ponašanjem, ali ima kontrolu nad državom, tako da ga za ovim prvim boli uvo.
Istina je da Međunarodna zajednica nema plan za Bosnu i Hercegovinu, ma kako mediji pravili živopisne naslove. Iza Šmita ne stoji niko, kao onomad strane trupe, kada je po neskrivenoj želji Dodika smijenjen Poplašen, čemu je on javno likovao, ismijavajući tadašnjeg predsjednika Republike Srpske. Tada je u BiH bilo nekoliko hiljada stranih vojnika kao garancija da će odluke OHR i da se poštuju. Danas BiH ne postoji na mapi geostrateških interesa, mir je, prema standardima današnje Ukrajine, ovdje uveliko zaživio i strane trupe su negdje drugdje.
Dodik je samo zbog toga poništio Šmita, odmah nakon njegove odluke da poništava zadnje odluke NSRS, jer dobro zna da penkalo i papir trpe sve, ali mu ne štete. Doduše, ne donose mu ni korist, ali on za to ne mari, skoro dvije decenije obnašanja vlasti bez ikakve kontrole, donijelo mu je dovoljno koristi da ne mari za ishod izolacije koju svakodnevno proizvodi. Jer nju će preostali narod pozlatiti.
Međunarodna zajednica u BiH je verbalna izmišljotina, nešto što kao jedinstvena zvanična forma ne postoji. Postoje pojedinačni interesi EU zemalja, SAD, Rusije i Turske, Srbije i Hrvatske, ali ne postoji tijelo koje zajednički donosi odluke, ako na to mislite. Neke od tih EU zemalja skriveno i neskriveno podržavaju i ovakvog Dodika. Neke od tih zemalja su u proteklih godinu dana u Sarajevu vidjele i nekoliko protesta protiv EU, SAD i Velike Britanije i OHR, sa porukama da OHR treba da ode. Sjećate li se toga?
Ima Ambasada i zemalja koje žele da pomognu da stvari u društvu profunkcionišu, ali oni ne žele da oni lično budu dio promjena, i to je sasvim u redu i sasvim normalno.
Jer ta međunarodna zajednica je mimo demokratije dovela Milorada Dodika na vlast, pa evo šta smo dobili. Pitanje promjena je zato prevashodno pitanje za nas, za ovdašnje ljude, za one koji su ostali i žive ovdje. I odgovor na pitanje hoće li biti bolje ili gore je do nas. Ni do kog drugog.
Jer ako ovdašnjem narodu ponašanje Milorada Dodika ne smeta, iako tom istom narodu nanosi ogromnu štetu, onda će i nakon Dodika da aminuje nekog sličnog, dovoljno grlatog da vikanjem sakrije bezobzirnu pljački i stvarnu muku ovdašnjeg života. Zaista, zašto bi se bilo ko iz vana borio za ovu zemlju, kada je većina ljudi koji žive u BiH digla ruke od svoje zemlje?
Kada gotovo cijeli Univerzitet, sa svim profesorima, potpiše podršku političaru kao što je Dodik, a da se nikad u tolikom odzivu nisu osvrnuli i upozorili na demografsku katastrofu koju njegova politika čini ovom narodu.
Mi smo prepušteni sami sebi, i ma kao to zvučalo zastrašujuće, to je istina i dobro je da je što prije prihvatimo, jer tako ćemo biti na korak bliže ka prvom koraku ka rješavanju problema. Znam da je taj korak težak, da je možda i nemoguć, ali je jedini put, u suprotnom, ostajemo tu gdje smo već decenijama, gdje tapkamo u mjestu, krekećemo i ne idemo nigdje.
Pa dok ne izbudalimo, ako već nismo.