Prvi put u više od 20 godina dugoj povijesti Haškog tribunala, u presudi Radovanu Karadžiću, detaljno su opisane i metode kojima se koristilo ratno rukovodstvo bosanskih Srba u širenju propagande mržnje. Karadžić je, zaključile su sudije u Haagu, osoba koja je odgovorna za kreiranje i poticanje drugih na širenje propagande čije su posljedice smrt više od 100.000 ljudi.
Jedan od prvih poteza koji je Srpska demokratrska stranka (SDS), kojoj je na čelu bio Karadžić, uradila na početku rata bio je osvajanje medijskog prostora. Tako su, krajem 1991. i početkom 1992. godine, naoružane snage koje je ova stranka kontrolisala “zauzele” repetitor na Mrakovici preko kojeg su u eter usmjerili samo programe radio televizije Srbije, koja je bila pod strogom kontrolom Slobodna Miloševića. U februaru 1992. godine, JNA je preuzela releje na Kozari i tako blokirala TV prenos iz Hrvatske i Sarajeva, te su izvori informacija za stanovništvo koje je bilo na teritoriji pod kontrolom SDS snaga bili reducirani samo na one medije koji su korišteni kao propagandne mašine.
To je bio samo uvod u godine u kojima je medijima vladao jezik mržnje, osmišljen ne u redakcijama nego u kabinetima političara, i potvrdu za to smo konačno dobili u presudi koju je haški tribunal izrekao Karadžiću. Pored toga, njegova propagandna mašinerija je imala za cilj da opravda zločine na koje su poticani Srbi, a što je rađeno stalnim referencama na istorijske događaje koje je Karadžić tumačio onako kako mu je to odgovaralo za postizanje njegovih ciljeva, koji su bili razdvajanje stanovništva i etničko čišćenje.
Propagiranje mržnje
Cijela propagandna mašinerija, zaključilo je to sudsko vijeće u Haagu, osmišljena je oko šest Strateških ciljeva ratnog rukovodstva bosanskih Srba koji su definisani na 16. sjednici Skupštine tadašnje Srpske Republike BiH, 12. maja 1992. godine. Tim dokumentom je definisano da su osnovni ciljevi: razdvajanje naroda i stvaranju etnički čiste srpske države na teritoriji BiH, uspostavljanju koridora od Semberije do Krajine kako bi se Republika Srpska Krajina povezala sa Srbijom; brisanju Drine kao granice između srpskih zemalja; podjeli Sarajeva na srpski i muslimanski dio; i izlazu srpske države na more.
Karadžić se, navodi se u presudi, u svojim govorima pred Skupštinom stalno referirao na historijsku prijetnju koja je navodno postojala za srpski narod u BiH, te podsjećao na događaje iz Drugog svjetskog rata ne rijetko koristeći termin genocid. Time je upozoravao da Srbi treba da se brane protiv neprijatelja, koje je pronalazio u drugim nacijama u BiH, prije svega Hrvatima i Muslimanima. U junu 1992. godine, Karadžić je potpisao “Političku platformu za preživljavanje srpskog naroda u BiH” u kojoj se naglašava da je rat za preživljavanje nametnut Srbima. “Konstantno referiranje na Drugi svjetski rat i historijske patnje i gubitke srpskog naroda, polariziralo je stanovništvo u BiH i poticalo na međuetničku mržnju. Mediji su također korišteni kao propagandno oružje kako bi naglasili historijske patnje Srba i ohrabrili ljude da se bore za svoju “otadžbinu” u kojoj će svi Srbi biti zajedno”, navodi se dalje u presudi.
Poruke mržnje koje je osmišljavao Karadžić, prenosili su drugi ratni lideri bosanskih Srba, te mediji, dok su uplašenom stanovništvu bili uskraćeni drugi izvori informisanja. U presudi se navode primjeri širenja propagande i manipulacije medijima iz, pored ostalog, Prijedora u kojem su vlasti preuzimanje kontrole nad gradom objavile putem lokalne radio stanice. Na samom početku rata, Radio Prijedor je emitovao poruke kojima je svrha bila buđenje straha. Tako je, pored ostalih, emitovana informacija da doktori Muslimani pokušavaju uticati na smanjenje nataliteta među Srbima u dijelu BiH tako što sterilizuju žene ili im daju injekcije da bi rodile djevojčice. Propaganda koja je širena putem ove radio stanice također je korištena da ohrabri Srbe da uzmu oružje, a svi oni koji se nisu slagali sa nametanim obrascem nazivani su izdajicama srpskog naroda.
Putem Radio Prijedor objavljena je i poruka da svi ne-Srbi moraju okačiti bijele zastave na svoje kuće kao znak lojalnosti novim vlastima. Tokom mjeseca maja 1992. godine, putem ovog radija, Srbi su pozivani da uništavaju džamije i sve što pripada “balijama”, a kako bi, navodno, odbranili grad od ekstremista. Dana 30. maja, Radio Prijedor je objavio da su Srbi preuzeli kontrolu nad cijelim gradom, te se od tog trenutka propaganda intenzivira i uključuje pozive Srbima da “linčuju” ne-Srbe. Dana 31. maja, putem ovog radija, ne-Srbima je naređeno da napuste svoje domove sa bijelim trakama na rukama, nakon čega su odvedeni u okolne logore.
Viktimizacija kao opravdanje za genocid
Svjedoci na suđenju Karadžiću su tvrdili da je on insistiranjem na viktimizaciji Srba, te referencama na genocid, stvorio prostor u kojem su neki mogli dobiti osjećaj da je čini zločine, uključujući genocid, protiv drugih nešto za što imaju opravdanje. Karadžićeve poruke prenosili su drugi ratni lideri bosanskih Srba, uključujući Biljanu Plavšić, Nikolu Koljevića ili Momčila Krajišnika, ali i lidera na općinskom nivou. Tako je, navodi se u presudi, na mitingu u Banja Luci u novembru 1991. godine, Predrag Radić rekao kako su Srbi “dva puta klani. Mi smo oprostili ali nismo zaboravili. Ako pokušaju treći put istu stvar, nećemo ni oprostiti ni zaboraviti, bez obzira koliko je to nehrišćanski”. Na istom skupu Krajišnik je govorio kako ne smije biti dozvoljeno da “sile mraka unište našu otadžbinu, da nas razdvoje”.
Ratni lideri bosanskih Srba također su koristili pogrdne nazive za Muslimane, nazivajući ih “balijama” ili ih opisujući (što je Karadžić radio i tokom suđenja) kao “Srbe muslimanske vjere”. U svojim govorima, Muslimane i Hrvate su predstavljali kao historijske neprijatelje Srba i naglašavali koliko je važno znati to radi budućeg preživljavanja srpskog naroda u BiH. “Ovakvi govori su stvorili osjećaj da će bosanskim Srbima biti oprošteno što god da urade”, zaključile su sudije u Haagu, a na osnovu dokumenata i svjedočenja tokom više od četiri godine suđenja.
Vijeće je zaključilo da je ta retorika, koja je pojačana putem medija, imala efekta na podizanje etničkih tenzija i podjela u BiH, te podsticanje međunacionalne mržnje. Karadžić je, prema zaključku Vijeća, bio centralna figura u širenju propagande rata i mržnje u BiH. Njegovi govori su korišteni “da promoviraju ideju da bosanski Srbi ne mogu živjeti zajedno sa Muslimanima i Hrvatima u Bosni i tako formiraju osnovu za odvajanje tri naroda i stvaranje srpske države”. Karadžić je, prema ovoj presudi, “koristio strah i mržnju da promoviše historijske teritorijalne zahtijeve bosanskih Srba i pridobije podršku za ideju stvaranja etnički homogene države”.
Njegovi govori su otišli puno dalje od retorike, te su doveli do počinjenja genocida, zločina protiv čovječnosti te kršenja običaja i zakona ratovanja, za što je prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora.