Okupljeni u Udruženju „Misliša“, osnovci svih uzrasta, na zanimljiv i njihovoj dobi prihvatljiv način, utabavaju stazu za profesionalni razvoj u oblasti koja polako postaje sastavni dio svih nas, a u kojoj su oni već sad mali stručnjaci. Naravno, riječ je o programiranju, koje je svakim danom sve traženije zanimanje. To su shvatili i ovi mališani i to mnogo ranije nego neke starije generacije.
Za ono što rade ovi osnovci u Udruženju „Misliša“, najzaslužniji je Dušan Tubić, inžinjer elektrotehnike koji je i pokrenuo cijeli program za obuku djece u ovom uzrastu u Banjaluci.
On nam je ispričao da je „Misliša“ nastao iz ideje da se, prije svega, pokaže da matematika nije bauk već jedna lijepa nauka, koja je osnova drugih nauka, i koja se može upoznavati kroz igru. Zato su kroz spoj matematike i programiranja ponudili djeci da na zanimljiv način uče korisne stvari, koje će im kasnije omogućiti i bolji život.
„Mi se ovdje bavimo programiranjem, tačnije učimo djecu da se bave ovim poslom, jer smo pošli od toga da potreba za programerima raste, da su plate programera iznad prosjeka i, što je vrlo čudno, da je broj upražnjenih radnih mjesta sve veći i veći, i to ne samo kod nas, već i u EU. To pokazuje da nije samo kod nas problem da djeca i mladi ne vole da progamiraju“, kaže Dušan. Pojašnjava da je to tako iz razloga što se programiranju prilazi sa tehničke strane, a ne gledaju se vrijednosti i vizije djece i šta oni žele.
„Među onima koji su pronašli rješenje je i američki koledž MIT razvivši Scratch program, koji omogućava da djeca već u najnižem uzrastu na krajnje jednostavan način počnu, ne samo da uče programirati, već da jačaju svoje potencijale na polju dizajniranja, komunikacije… Mi smo dobili ovaj program na korištenje, koji predstavlja Lego logiku programiranja, uz pomoć kojeg se djeca uče programiranju, iako ponekad nisu čak ni svjesna toga“, ispričao je Dušan.
Na ovaj način, djeca međusobno razmjenjuju ideje i ne postaju puki korisnici, što je najveći problem današnje djece, ali i odraslih, koji osim jednostavnih alata, društvenih mreža i igrica, zapostavljaju ogromne koristi ove oblasti.
Djeca iz „Misliše“ su veoma ozbiljno shvatila programiranje i, za razliku od svojih vršnjaka koji žele da postanu piloti, ljekari, novinari, frizeri i slično, oni su sebi jasno zacrtali da će kad porastu biti upravo programeri.
Koliko su zagrizli za ovaj posao i koliko su mu predani, objasnili su nam Vanja Šajić i Andrej Dodik, koji su već sad mali stručnjaci za programiranje.
„Moj drug Nikola mi je rekao za „Mislišu“ i ja sam došao da programiram, sad mi je sve lako, i ono što je prije bilo teško, jer sam uz pomoć svog prijatelja dosta naučio. Svi kažu da je dosadno, ali nije uopšte i mi se baš zabavljamo. I svi prijatelju kažu da će oni ići, ali niko na kraju ne dođe. Možda će drugi put, jer bih volio da dođe ovdje još drugara. Ovo nam je dobro, jer možemo kad porastemo da programiramo igrice. To je teško, pa moramo od malena da učimo“, rekao je Vanja.
I Andrej slično razmišlja:
„Ja sam ovdje od septembra i dosta sam naučio, od najjednostavnijih programa, pa do jako komplikovanih. Ja sam volio kompjutere i zato sam probao ovo, jer je bitno znati programirati, a u budućnosti će postati sve bitnije. Tehnologija sve više zamjenjuje ljudski rad i zato ja mislim da je ovo prilika da naučim nešto što ću da radim, jer sam pročitao da je kod programera klizno radno vrijeme i da je sve opušteno i zato bih volio da ovo radim.“
Dok nam pokazuje u specijalizovanom programu na koji način funkcioniše cijeli sistem obuke djece u „Misliši“, Dušan navodi da bi ovakav način rada sa djecom trebao da se uvede i u škole.
„To bi mnogo značilo za djecu koja odrastaju u ovom vremenu, ali za to je potrebno i puno resursa da bi se obučili ljudi koji će raditi sa njima, nabavila oprema i slično. Programiranje je postalo nova pismenost i definitivno je neophodno nešto ovako omasoviti. Danas se sve ubrzalo i neophodno je prići ovome na organizovaniji način.Ne radi se ovdje da je to neki luksuz za našu djecu, već novi način razmišljanja. Za desetak, dvadeset godina, ko ne bude znao da programira teško će moći da funkcioniše u novom društvu“, kazao je Tubić.
On dodaje da mu je želja da se što više proširi ovakav način rada sa djecom, jer, kako tvrdi, to je model koji će današnjoj djeci omogućiti bolji život u budućnosti i napraviti podlogu za lakše razumijevanje svega što ih očekuje.
„Softver je jedan od najljepših proizvoda koji se ne kvari i gdje vam nisu potrebni kamioni, niti fizička veza. Trenutno su ovo najplaćeniji poslovi u svijetu, a toga će biti sve više i više. Zato moramo shvatiti da su ovi mališani digitalna generacija i oni moraju tako da se ponašaju. Prosto nema drugog načina“, zaključio je Tubić.
A kako ostatak ekipe u „Misliši“ doživljava programiranje, zašto su zavoljeli ovu oblast, pročitajte u njihovim odgovorima:
Aleksa Popović,
Mi ovdje programiramo programe za igrice, matematičke zadatke i slično. Do dolaska, nikad nisam radio nešto ovako, volio sam računare, ali nisam baš matematiku. Ovdje sam naučio da radim u dosta programa koje ću kasnije koristiti, i matematiku sam poboljšao. I stariji su oduševljeni kad im pokažem šta sve znam, što oni nikad nisu ni vidjeli.
Aleksandar Dujić,
Pa dobro je znati programirati, jedino što u školi kad kažemo djevojčicama da programiramo, one samo kažu „ih štreberi“. Ali kad sam ja u pitanju, onda one traže pomoć kad nešto ne znaju, pa ja uskočim.
