– Neblaka mu, sve je poludjelo! I ljudi, i priroda i životinje – gunđa Stjepan Vokić, nekadašnji domar varoške Osnovne škole i čovjek koji skrbi o planetarno poznatom paru roda Malenoj i Klepetanu. I dok Malena svake jeseni ostaje u Varošu, jer zbog slomljenog krila kojeg su lovci propucali prije 22 godine, Klepetan slijedeći zov prirode s mladima odlazi u JAR te se svakoga proljeća vraća kući.
– Uvijek je do sada najranije dolazio 24. ožujka, a znao je zakasniti i po tjedan dana. Sve je ovisilo o vremenskim prilikama. Nemam pojma zbog čega je sada kući došao tjedan dana ranije – čudi se Stjepan kojeg je Klepetan zatekao pomalo nespremnog.
– Sunca mu, pa ujutro moram ranom zorom na ribnjake i kanale lovit ribu jer se nisam nadao da će doći. Jesam li siguran da je to Klepetan? Ma daj, ne lupaj – obrecne se.
– Pa koja bi roda odmah došla na kantu s ribom? Taj mangup je naučio da ga Stipa gosti i poji – priča Stipa uzbuđen Klepetanovim dolaskom.
Nije ovoga puta imao vremena za tjeskobu i strahovanje hoće li se Klepetan vratiti sretno kući jer na putu dugom 13,5 tisuća kilometara vrebaju svakakve opasnosti. Jednostavno ga je iznenadio, pojeo ribu iz kante, odletio Malenoj u gnijezdo i legao. Nije bilo uobičajenog maženja i paženja. Čini se da je zadnju rutu puta „vozio“ ubrzano nastojeći prije mraka stići do Malene.
A seks neka pričeka jutro. Važno je da je stigao sretno kući. A ove večeri dvorištem varoške škole odjekuje samo radosno klepetanje kljuna rode Malene. Umorni Klepetan nema snage ni za to.
Preuzeto sa Jutarnji.hr