Ovom dečaku iz sela Kožuar pre 15 meseci dijagnostikovan je osteosarkom, tumor kostiju.
Na ulazu u dvorište petočlane porodice Leontijević srce se cepa. Teško siromaštvo napala je bolest. Napala je njihovog Nemanju. Neljudski uslovi u kojima živi sa mamom Slađanom, tatom Dušanom, sestrom Jelenom (10) i bratom Stefanom (2), razlog su zašto na hemoterapije putuje sam. Iz sela Kožuar autobusom do Uba pa drugi autobus do Beograda. Silazi u Savskoj ulici. Mali junak onda planinari do Pasterove, do vrata Instituta za onkologiju i radiologiju.
– Kad siđem iz autobusa, idem još malo peške… – kaže Nemanja. A to malo je nekoliko kilometara teškog pešačenja uzbrdo.
U pogledu se nada još nazire, a snagu mu pruža porodica.
– Ponekad dugo čekam autobus, a umoran sam, ne mogu da potrčim. Mislim samo o tome kako ću posle terapije ići kući – kaže Nemanja, dok glavu okreće na suprotnu stranu od ožiljka koji seća na operaciju.
– Kad siđem iz autobusa, idem još malo peške. Ponekad dugo čekam autobus, a umoran sam, ne mogu da potrčim.
Sedimo u sobici gde su dva kreveta. Tu svi spavaju. Kupatilo nemaju pa ova prostorija, koja se jedina greje, posluži za kupanje.
– Donesemo korito, vodu izvučemo iz bunara, ugrejemo je na šporetu – stidljivo priča mama Slađana.
Veš pere na ruke napolju, a dečica kada hoće u toalet idu u poljski ve-ce u dvorištu.
– Nemamo za hranu, lekove, Nemanji za autobus treba 800 dinara. Pomoć smo tražili od gradonačelnika Uba, kaže “nema para“. Ne mogu da radim, čuvam Stefana, koji još nije progovorio – kaže Slađana.
Mesečna primanja su im 9.000 dinara.