Litanija pravila Saudijske Arabije, “jedine zemlje na svijetu”, sad
je već općepoznata, djelomice i zato što strancima koji to ne odobravaju
pruža vrlo provokativan materijal za novinske priče. Jedina zemlja na
svijetu koja zabranjuje ženama da voze auto. Jedina zemlja koja traži da
svaka odrasla građanka živi pod nadzorom zakonski priznatoga muškog
čuvara – oca, muža ili nekoga drugog člana obitelji koji mora dati
formalnu dozvolu da bi ona mogla dobiti putovnicu, obaviti neke pravne
poslove ili putovati u inozemstvo. Posljednja država, osim Vatikana,
koja je ženama dala pravo glasa na izborima. Prvo razdoblje za
registraciju bilo je prije svega šest mjeseci, a žene koje do mjesta
upisa ne mogu pješice, trebale su muškarca da ih odveze onamo.
U Saudijskoj Arabiji svi restorani koji poslužuju i muškarce i žene
imaju odijeljene prostore za konzumaciju: jedan za “samce”, što znači za
muškarce, i jedan za “obitelji”, što znači žene, djecu i bilo kojeg
muškarca u njihovu društvu koji je blizak rođak. Muškarci i žene koji
nisu povezani rodbinski ili brakom mogu se praviti da jesu, ali se tako
izlažu opasnosti da ih vjerska policija udalji. Zakon i društvena
pravila brane im sjediti zajedno.
Mnogo posve praktičnih stvari, poput tlocrta zgrada, prilagođeno je
nalogu da Saudijke budu odvojene od muškaraca. Kad je kralj Abdullah
2011. objavio da će početi imenovati žene u kraljevsko savjetodavno
vijeće, Šuru, vika koja se podigla u zemlji – zgražanje kod
konzervativaca, ushit kod zagovornika žena – uključila je i ozbiljna
pitanja poput onoga kako će te žene pristojno smjestiti. Hoće li dobiti
zasebne odaje i videovezu s kolegama?
Čak je i kampanja za poticanje saudijskih žena da se pridruže radnoj
snazi, pet godina stara inicijativa koju je također naredio i poticao
Abdullah do svoje smrti prošle godine, donijela razrađena pravila
segregacije. Nakon desetljeća neslužbene zabrane zapošljavanja žena na
mjestima gdje bi mogle doći u kontakt s muškarcima, nekim je
maloprodajnim trgovinama naređeno da zaposle žene, a vlada nudi poticaje
za uključivanje Saudijki na platne liste. Blagajnice su, međutim,
odvojene od blagajnika. Novi unutrašnji zidovi vijugaju kroz robne kuće,
odvajajući muške od ženskih zaposlenika. Svaki radni prostor koji
uključuje oba spola mora uključivati prostor zabranjen za muškarce, gdje
se žene mogu osjećati “ugodnije”. Tu sam riječ čula od žena mnogo puta.
Pa bih zamolila: pomozite mi da razumijem. Zašto je to ugodnije?
A odgovori žena gotovo su uvijek počinjali na isti način: pa, u ženskim prostorima možete skinuti abaju, opustiti se i…
Zašto ne možete skinuti abaju pred muškarcima?
Tada bi me na trenutak mirno pogledale, a onda uzdahnule i kimnule, kao: Oh, evo nas opet.
Jer smo mi Saudijke, a u Saudijskoj Arabiji to se ne čini. To bi bio
najlakši odgovor, ali nitko nikada to nije tako izrekao. Obveza da se
žena skriva pred muškarcima koji nisu iz obitelji, zbunjujuća i
nelagodna za strance, i za Saudijce može biti složena. Gotovo svaka žena
koja je sa mnom razgovarala o pokrivanju, pozivala se na tradiciju,
društveni pritisak, vjersku predanost, plemensku odanost i važnost koju
saudijska kultura polaže na ugled, jamstvo da je ženina čast – vjernost i
čestitost ako je udata, skromnost i djevičanstvo ako nije – nepobitna.
Na arapskome muslimani koriste riječ avret za označavanje
najintimnijih dijelova tijela, onih koje pristojna osoba uvijek pokriva u
javnosti. Svako društvo na svijetu ima svoju inačicu avreta, a
Saudijska Arabija proteklih je nekoliko desetljeća uputila sve svoje
vjernike da avretom smatraju ne samo žensku kosu, kao što se poučava
diljem muslimanskog svijeta, nego i njezine listove, ruke i možda –
ovisi – i njezino lice.
Saudijke su zabavljali moji napori da shvatim taj “ovisi”. Bilo je to
kao da pridošlica u zapadnu kulturu ispituje jednu ženu za drugom o
pravilima za pokazivanje dubokog dekoltea. Skrivamo lice, rekle bi mi,
kad osjećamo da je to ispravno. Kad naše obitelji slijede imame koji
inzistiraju da je lice avret, čak i ako drugi imami kažu da nije. Kad je
poruka koju želimo prenijeti poštuj me, a ne gledaj me.
Jednom sam nazočila užarenoj raspravi o nikabu, crnoj tkanini koja
pokriva lice, između tri rijadske feministice, među kojima je jedna
tvrdila da suvremena žena koja “odabere” sakriti lice, to čini pod
pritiskom tlačiteljskog društva oko nje. (“To NIKADA nije izbor! Nositi
nikab dehumanizira!” “Kako to možeš REĆI?” “NIKADA NIJE IZBOR!”)
Tridesetogodišnja odvjetnica al-Džauhara Fallata, s druge strane,
podsjetila me na to da je doista važno to što ona radi kao odvjetnica u
zemlji gdje do ranih 60-ih godina prošlog stoljeća većina djevojčica
nije imala gdje pohađati školu. Prije deset godina saudijskim je ženama
prvi put dopušteno da studiraju pravo. Prije tri godine prva je žena
dobila dozvolu da radi kao odvjetnica, a ne samo kao konzultant. Žene
sada čine više od polovine studenata u kraljevstvu.
To ne znači da su muškarci i žene u profesionalnom životu
ravnopravni. Visokoobrazovane saudijske žene žale se na podzaposlenost i
frustriranost u društvu koje tek počinje prihvaćati žene na visoko
rangiranim poslovima. To je, međutim, uobičajena žalopojka i u mnogo
starijim zemljama nego što je Saudijska Arabija. “Mi smo u deset godina
učinile više od onoga što su žene u SAD-u napravile u sto godina”, kaže
Naila Attar, suosnivačica nacionalne inicijative nazvane Baladi, što
znači “moja zemlja”. “Jurimo vrlo brzo u vrlo brze promjene. Mislim da
bismo morali malo usporiti – da ljudi to mogu prihvatiti.”
Više o životu žena u Saudijskoj Arabiji čitajte u izdanju National Geographica iz februara 2016. godine.
Izvor teksta Sensa.hr