Olivera Simić: Psovanje genocida

Moje najsnažnije sjećanje na poslijeratni period vezano je za saznanje o genocidu u Srebrenici. To je zauvijek obilježilo moj život. Preplavila me je tuga, strah i šok. Istraživala sam o tome, pisala o tome, bila sam opsjednuta saznavanjem svakog detalja o tome. Razgovarala sam sa preživjelima, htjela sam odati počast žrtvama genocida, svima reći da ga osuđujem. Svađala sam se sa svojom porodicom oko toga, napisala sam desetine tekstova, analizirajući svaki njegov aspekt. Rečeno mi je da prestanem pisati o tome, o zločinima koji su počinjeni u moje ime. Kolektivno suočavanje počelo je kada su građani Bosne i Hercegovine saznali za masovne grobnice koje su otkrivene i razasute na 400 lokacija širom zemlje. Osamdeset primarnih, sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica u kojima su se nalazila raskomadana tijela bošnjačkih muškaraca i dječaka, često polomljenih kostiju i lubanja, sakriveno je kako bi se prikrila masovna ubistva koja je počinila Vojska Republike Srpske u julu 1995. godine. Ali od samog početka suočavanje je bilo podijeljeno duž etničkih linija i takvo je ostalo i danas.

Dok su neki građani od šoka osjećali mučninu i bili užasnuti od pomisli da ispod zemlje u njihovom vrtu ili polju možda leži sljedeća neotkrivena masovna grobnica; drugi su poricali da se zločin ikada dogodio. Uslijedila su krivična suđenja, optužnice protiv umiješanih u zločine, Haaški sud je zločin u Srebrenici pravno definisao kao ‘genocid’, a Ratka Mladića imenovao nalogodavcem ubistava. Ipak, iako je Mladić proglašen krivim za jedini genocid počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, neki su nastavili poricati te zločine i/ili slaviti njihovo počinjenje. Nekažnjeni prolaze oni koji javno negiraju zločin i slave Mladića. Murali oslikani u njegovu slavu mogu se vidjeti na zidovima beogradskih stambenih zgrada i u raznim gradovima u entitetu Republika Srpska. Obični građani svakodnevno prolaze pored ovih zidova, mnogi ih i ne primjećuju. Murali su se stopili sa svojom okolinom i postali dio svakodnevice prolaznika, nešto toliko ‘normalno’ da su im postepeno postali ‘nevidljivi’.

Mlada studentica kriminologije i studija sigurnosti na Univerzitetu u Sarajevu juče je na svom Instagram profilu objavila da je Mladić čovjek koji je zbog svojih herojskih djela “osuđen”, ne za genocid, već “za besmrtnost”. Studentkinja je nastavila izjavom: “Bili ste i uvijek ćete biti naš heroj. Živio naš general”. Ona ispisuje ove riječi preko svojih nasmiješenih selfija u isto vrijeme kada se porodice, domaći i strani gosti i aktivisti okupljaju u Potočarima kako bi već 28 godina zaredom održali komemoraciju i pokopali posmrtne ostatke ubijenih u julu 1995. godine.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Mlada studentica otvoreno je slavila ‘zločin nad zločinima’ – genocid – postavljajući svoje brojne slike s podignuta tri prsta, kličući i veličajući svog heroja Mladića. Svojim kolegama koji su upozoravali na takve objave, odgovorila je: “Od*ebite, dobro je da smo vas sve pobili”. Zaledila sam se kad sam vidjela ovu objavu dok sam gledala nasmiješeno lice mlade studentice i čitala njene objavljene poruke. Samo nekoliko sati prije nego što sam naišla na njeno javno ispoljavanje euforije, pročitala sam tekst profesora Asima Mujkića koji je pratio korake koji su, zapravo, može se reći, doveli do otvorenog psovanja studentkinje i slavljenja ubistava. Mujkićev rad dobro je opisao kako se slavljenje genocida od strane studentice moglo materijalizirati u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Napisao je da su rasprave oko genocida u Srebrenici u entitetu Republika Srpska počele relativizacijom, a potom negacijom. Piše da se danas nalazimo u fazi u kojoj se “psuje genocid i slavi u orgijama zvanim ‘dani oslobođenja Srebrenice'“. Slavlja se održavaju na isti dan kada se obilježava godišnjica masovnih ubistava. Razlikuje li se otvoreno divljenje mlade studentice svom heroju Mladiću od šarenih murala oslikanih i sačuvanih na zidovima gradova u kojima žive većinski Srbi? Razlikuje li se to zaista od obilježavanja “dana oslobođenja Srebrenice”? Svake godine se vraćam u svoj rodni grad Banjaluku, gdje prošetam centrom grada. Tamo na uličnim štandovima mogu kupiti majicu s likom Mladića ispod kojeg je ispisan slogan “naš heroj”. Mogu i da izaberem i neke od suvenira s njegovim likom i imenom. Mlada studentica možda čak ima jednu od tih majica u svom ormaru. Gdje ima tržišta, ima i kupaca.

Ono što je ova mlada žena učinila nije iznenađujuće, nego je, nažalost, očekivano. Teško je biti drugačiji od okoline: morate ići protiv struje, a oni koji to rade dobro znaju koliko to može biti opasno. Napadi na novinare i novinarke, aktiviste i aktivistkinje za ljudska prava svakodnevnica su za ljude koji se usude govoriti istinu. Stigma i izolacija su nešto što kolege i koleginice dotične studentice mogu da dožive ako misle drugačije i ako su spremni da se suoče sa prošlošću na otvoren i inkluzivan način. Lakše je uklopiti se, ići s većinskom plimom. A ova mlada studentica učinila je upravo to. Ko je kriv? Roditelji, škole, političari, mediji, crkva? Vjerovatno je ispravno reći da bi svi trebali dijeliti krivicu jer, kao što kažu, potrebno je čitavo selo da se odgoji dijete. Kao što dobro znamo, genocid se nikada ne događa tek tako. Uvijek postoji niz okolnosti koje se stvaraju da bi se izgradila klima u kojoj se genocid može dogoditi. Isto se može reći i za slavljenje i psovanje genocida. Slavljenje genocida nikada se ne može dogoditi bez poticajnog okruženja u kojem se oni koji ga slave mogu pojaviti, rasti i napredovati. Slavlje i psovke dolaze nakon poricanja – kao jedanaesta faza u procesu genocida. Mlada studentkinja simboličan je prikaz svega onoga na čemu su državne institucije neumorno radile proteklih 30 godina. Ona je njihovo dijete. Ono koje, ne samo da negira genocid, nego mu se otvoreno divi. U samo jednoj generaciji stvari su se preokrenule, rodila se nova vojska mladih hejtera. Krajnji rezultat zlonamjerna je objava mlade studentice koja ima za cilj utrljati sol na otvorene rane žrtvama najstrašnijeg zločina. Treba čestitati Vladi Republike Srpske. Uspjeli su. Studentkinja kojoj su ‘svojim trudom’ usadili nacionalističku ideologiju je nešto na šta su sada vjerovatno ponosni. Ostali su podbacili.

Autorka: Olivera Simić, vanredna profesorica, Griffith Law School, Australija

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Šah-mat(erina) Gorana Ješića

Najčitanije