Jedan poznati sarajevski “žestoki momak”, surovi “štemer”, prije koju godinu mi je otkrio kako je prije rata vrlo pristojnu lovu zarađivao angažirajući se, kako je kazao, “u oblasti pravusuđa” na “promjeni iskaza svjedoka”. Poslodavci su mu najčešće bili advokati okrivljenih za krivična djela (nekada i najteža), a nerijetko i optuženici osobno, bez posrednika.
Posao je bio dobar, a para la(h)ka: obilazio bi svjedoke tužiteljstva i učtivo ih, džentlmenski, zamolio da promijene iskaze koje su dali u istrazi; u protivnom, ako neće milom, hoće silom, promijenio bi im lični opis.
Ne sumnjam da se ova unosna grana biznisa “iz oblasti pravosuđa” nije održala i do dan-danas, možda u sofisticiranijim formama.
Ako sam pravilno shvatio, budući državni ministar prometa i komunikacija Bakir Dautbašić i najnovija žena njegovog života Bilsena Šahman pritvoreni su zbog pokušaja utjecaja na svjedoke, odnosno promjene iskaza jedne od svjedokinja, Azre Šarić na suđenju Naseru Kelmendiju.
Još su se neki svjedoci iz BiH koje je međunarodni sud na Kosovu pozvao da svjedoče žalili su se da se na njih vršio pritisak kako bi promijenili prvobitni iskaz.
Krajem ove godine u Haagu bi sa radom trebao početi novi Specijalni sud pred kojim će se procesuirati zločini koje je tokom sukoba na Kosovu, a i nakon njih, počinila Oslobodilačka vojska Kosova.
Ovaj će ad hoc tribunal financirati Evropska komisija, a logističku potporu preuzela je na sebe Vlada Kraljevine Holandije. Međunarodni gospodari Kosova su procijenili da je nemoguće provesti fer i pošteno suđenje protiv osumnjičenih Albanaca na teritoriji njihove države, i pred tamošnjim (a zapravo EULEX-ovim) sudovima, prvenstveno zbog pritiska na potencijalne svjedoke.
Tokom suđenja nekim od lidera OVK, recimo Ramushu Haradinaju, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju problem zaštite svjedoka pokazao se nepremostivim; niko, ili malo ko validan, kredibilan, nije htio, odnosno smio svjedočiti protiv svojih oslobodilaca, ne samo da ne bi ispao izdajica svog naroda, nego i da bi sačuvao živu glavu na ramenima.
Na Kosovu će se, dakle, za ratne zločine suditi Srbima (kao nedavno suđenje jednom od političkih lidera tamošnjih Srba Oliveru Ivanoviću), dok će se pravda za zločine Albanaca zadovoljavati u Haagu.
Kakvu to poruku šalje o pravnom poretku, odnosno pravnoj sigurnosti građana “najmlađe države”, ali i o učinkovitosti međunarodne zajednice na izgradnji pravne države, suvišno je govoriti. Jer je riječ o pravnom aparthejdu.
I od novog specijalnog suda za zločine OVK-a dovitljiviji ljudi uspjeli su napraviti dobar privatni biznis: u program zaštite svjedoka koji je osigurao taj sud do sada se prijavilo 400-500 Albanaca voljnih svjedočiti o zločinima svojih sunarodnjaka nad kosovskim Srbima.
Svima njima je, zauzvrat, zagarantirano trajno izmještanje njih i članova njihovih obitelji na nepoznate, sigurne, udobne lokacije širom svijeta.
Kampanja koja je posljednjih dana pokrenuta, od strane bošnjačkih boračkih udruga, potom žena-žrtava rata, ozbiljnog broja medija…, a kojoj je cilj alarmirati javnost kako se vrši (financijski, represivni, psihološki) pritisak na pojedine svjedoke da bi svjedočili o ratnim zločinima pripadnika Armije BiH, je, kao i svaka kampanja te vrste, kvazipatriotske, upitna, višestruko problematična.
Prvo, ona se vremenski poklapa sa podizanjem optužnice protiv generala Sakiba Mahmuljina, komandanta Trećeg korpusa Armije BiH, za zločine koje su pripadnici Armije BiH počinili nad srpskim zarobljenicima i civilima u Vozući u ljeto 1995.godine.
Taj predmet je pravusuđu Bosne i Hercegovine ustupljen iz Haaga.
I drugo, ova kampanja dolazi uoči početka suđenja Naseru Oriću pred Sudom BiH za zločine nad Srbima sa početka rata. Pokretači te kampanje nisu, međutim, ponudili niti jedan konkretan dokaz da se potencijalni svjedoci “prepariraju”, bilo novcem, ucjenama, ili na bilo koji drugi način.
Izuzimam tu, naravno, Samira Avdića, lažnog svjedoka Orićevih zločina, koji je svoj iskaz davao u Beogradu pod batinama i drugim oblicima torture.
Šta znači optužba/kletva jedne od majki Srebrenice upućena glavnom državnom tužitelju Goranu Salihoviću da će, ukoliko se nastave optuživati “naši heroji” uz asistenciju lažnih svjedoka, “biti upamćen kao Aleksandar Ranković Bosne i Hercegovine”?
Zna li ta nesretna žena ko je uopće bio Leka Ranković?! Ko joj daje za pravo (i njoj i ekipi generala koji su se na suđenja “našim herojima išli žaliti reisu Huseinu Kavazoviću?) da bagateliše Tužilaštvo i Sud BiH koji je donio četiri puta više presuda za genocid u Srebrenici od Suda u Haagu!?
Je li ovo čega smo svjedoci samo “opravdana zabrinutost”, ili je riječ o klasičnom pritisku na pravosuđe?
Bošnjacima, kao žrtvama, je li, ne smije se suditi pred Sudom BiH, to je mjesto rezervirano za Srbe i Hrvate. Možda je bolji “kosovski model”, da se osumnjičenim pripadnicima Armije BiH sudi na nekom posebnom, specijalnom sudu?
Kakva se poruka time šalje, recimo, Evropskoj komisiji pred, nadajmo se, skori početak pregovora sa Bosnom i Hercegovinom, recimo o poglavljima 22. i 23. pravosuđu i sigurnosnom sistemu, prije svega?
Šta nas, dubinski i suštinski, razlikuje od Kosova, i po čemu smo mi uspješniji eksperiment međunarodne zajednice od te bivše srpske pokrajine?
Ja mislim da jesmo, a svi koji bagatelišu pravni poredak čine sve da pokažu da nismo. I da ne namjeravamo nikada biti, jer je njima u takvom pravnom relativiziranju mnogo, mnogo bolje i udobnije.