Šta su svi napori čovečanstva, sve ono što se naziva istorijom, civilizacijom, sve ono što čovek čini, i što čini čoveka, šta je sve to do samo uzaludan i tašt pokušaj čovekov da se suprotstavi apsurdu sveopšteg umiranja, da tobože to umiranje osmisli, kao da se smrt može osmisliti, kao da joj se može dati ikakvo drugo značenje i ikakav drugi smisao osim onog koji ona ima!
Filozofi, oni najciničniji, pokušavaju da besmisao smrti osmisle nekom višom logikom ili nekim duhovitim obrtom, radi sveopšte utehe, ali ono što ostaje, bar za mene, vrhunaravnom tajnom to je pitanje: šta dozvoljava čoveku da uprkos saznanju smrti deluje i živi kao da je smrt nešto izvan njega samog, kao da je smrt prirodna pojava!
Drhtavica koja me je držala poslednjih dana pomogla mi je da shvatim, uprkos snažnim napadima straha, da moja bolest i nije ništa drugo do to: katkada, iz meni sasvim nepoznatih razloga, i iz sasvim neshvatljivih pobuda, ja postajem lucidnim, u meni se javlja saznanje smrti, smrti kao takve: u tim trenucima dijaboličnog ozarenja smrt za mene zadobija onu težinu i ono značenje koje ona ima an sich, a koju ljudi najčešće i ne naslućuju (zavaravajući se radom i umetnošću, zataškavajući njeno značenje i njen vanitas filozofskim krilaticama) da bi njeno pravo značenje ostali samo u trenutku kada im ona zakuca na vrata, jasno i nedvosmisleno, sa kosom u ruci, kao na srednjovekovnim gravurama.
Ali ono što me užasnulo (saznanje ne rađa utehu) i što je moju unutrašnju drhtavicu još više uvećalo, jeste saznanje da je moje ludilo zapravo lucidnost, i da mi je za moje ozdravljenje – jer ovo se stanje drhtavice ne može podneti – potrebna zapravo ludost, mahnitost, zaborav, i tek će me mahnitost spasti, tek će mi ludilo doneti ozdravljenje!
Da mi kojim slučajem doktor Papandopulos sada postavi pitanje o mom zdravlju, o poreklu mojih trauma, mojih strahova, sada bih mu znao odgovoriti jasno i nedvosmisleno: lucidnost.