Više od 10 ženskih organizacija uključeno je u Inicijativu “Mir sa ženskim licem”.
Podsjetimo, mirovne aktivistkinje ženskih nevladinih organizacija iz Bijeljine, Tuzle, Sarajeva, Mostara, Bratunca, Višegrada, Modriče, Bihaća, Zenice, Grahova i Banjaluke dogovorile su se da, od 2015. godine, u okviru globalne kampanje 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, obilježavaju 8. decembar kao Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u Bosni i Hercegovini.
Pravo je pitanje, koliko smo svi zajedno svjesni da su žene u prethodnom ratu podnijele najveće žrtve?
Odgovarajući na to pitanje za portal Buka, Radmila Žigić, ispred Udruženje žena “Lara”, Bijeljina, kaže, “nedovoljno, čak veoma malo”.
“Kao da nismo zakoračili u 21. vijek, i dalje smatramo prirodnim da se žene žrtvuju za više ciljeve države ili nacije i da ćutke podnesu teret rata i sve što im se u ratu dogodi – od smrti najbližih, silovanja, progona, zatvaranja, ubijanja, do obaveze da, kako znaju u situaciji u kojoj se nađu, obezbijede hranu i sve potrebe za djecu i druge članove porodice”, kaže Žigić.
Ali, uloge žena u ratu zaista se ne mogu posmatrati samo kao uloge žrtve i žrtvovanja. Ratovi su imali snažan emancipatorski uticaj na žene. Muškarci su odlazili u rat i žene su dobijale nove uloge u društvu koje su im najčešće bile nedostupne.
“Ako posmatramo rat u BiH, dovoljno će biti da uporedimo koliko smo imali žena vozača prije i neposredno poslije rata, koliko se žena počelo baviti biznisom iz potrebe da prehrani porodicu. Nije važno da li je to bila preprodaja robe sa pijace u Subotici ili nešto slično, iako je i to zahtjevan posao, važno je bilo buđenje tog preduzetničkog duha“, zaključuje Radmila Žigić.
Žigić ističe da žene i muškarci u ratu imaju različite uloge, ali te uloge su jednako važne. Bez ženskog rada, naše zajednice ne bi preživjele i sve ono što su žene preživjele treba vrednovati. Žene koje su na bilo koji način bile žrtve rata, imaju pravo na reparacije i pravdu jednako kao i muškarci.
Gordana Vidović ispred Udruženja građana “Budućnost”, Modriča, ističe kako postoje brojne poteškoće sa kojim se suočavaju preživjele žene žrtve torture, kao i druge marginalizovane grupe u našem društvu. Zbog izostanka strukturisane i sistematizovane podrške šire zajednice, i 20 godina nakon zločina, žrtve ratnog silovanja nisu rehabilitovane.
“Državni parlament je po treći put odbio Nacrt Zakona o žrtvama torture, a bivše logorašice i preživjele silovanja, zbog neadekvatne zakonske regulative, naročito u Republici Srpskoj, ne mogu da dobiju status žrtve, koji bi im omogućio ostvarivanje nekih osnovnih ljudskih prava. Nedostatak političke volje na entitetskom nivou (RS) reflektuje se i na lokalne organe vlasti. U opštinama nema razvijenih programa i mjera podrške žrtvama. Posljedice neefikasnog sistema trpe žrtve, njihove porodice, djeca, pa i zajednice u kojima žive”, ističe Vidović.
Zbog stigme u društvu, žene žrtve rata se već dugi niz godina nalaze u stanju socijalne isključenosti. U našem društvu se o traumatskim iskustvima ne govori, potiskuje se i nastoji da se ono „zaboravi“. Mnoge žrtve imaju i iskustvo nasilja u porodici. Žive na ivici siromaštva. Pripadaju kategoriji teško zapošljivih lica. Pristup zdravstevnim ustanovama im je ograničen. Nemaju sredstava da kupe lijekove, niti imaju pravo na psiho-socijalnu podršku i pravnu pomoć. Nebriga društva ih dodatno traumatizuje i ugrožava već narušeno fizičko i psihičko zdravlje.
Gordana Vidović dalje kaže:
“Jasno je da društvo koje je totalno neosjetljivo na ovu kategoriju žena nije moglo ni da razvije svijest o teškoćama i teretu koji su podnijele žene. Porodice su opstale jer su žene preuzele ulogu hraniteljica, brigu o porodici, donosile ključne odluke u ime i za porodicu. U ratu od 1992. do 1995. god. žene su izgubile sinove, muževe, očeve i braću, bile prognane ili izbjegle, zatvarane su, silovane, ubijane, ginule od metaka i granata.”
Adina Halilović ispred Udruženje žena “Gender”, Brčko, kaže da se često zaboravlja kolike su žrtve žene podnijele u ratu:
“Koliko je žena izgubilo djecu, porodice, silovano, bilo u logorima, prognano? Koliko njih ni danas dan ne može da govori o tome, jer neće ništa promijeniti a samo će sebi vratiti bol i ponovo proživjeti zaboravljena stradanja”, ističe Halilović.
Radmila Žigić, ispred Udruženje žena “Lara”, Bijeljina, kaže da oni kao organizacija ne pružaju direktnu pomoć ženama žrtvama rata, što ne znači da nisu pomagale ženama čiji su problemi nastali i kao posljedica preživjelog u ratu.
“Mi smo od osnivanja 1998. godine bile usmjerene na obnavljanje života i umanjenje posljedica rata, radile smo mnogo na suzbijanju trgovine ženama, demarginalizaciji nasilja nad ženama u društvu, uključujući i nasilje počinjeno u ratu. Naš fokus je na politikama izgradnje mira i otvaranju pitanja da li politike tranzicijske pravde na adekvatan način uzimaju u obzir potrebe žene u poslijeratnom periodu. Takođe, zastupamo stav da se mir ne može kreirati bez učešća žena u ključnim procesima donošenja odluka”, kaže Žigić.
Gordana Vidović, ispred Udruženja građana “Budućnost”, Modriča, kaže da od svog osnivanja (1996) “Budućnost” pruža različite servise žrtvama rata, od besplatne pravne pomoći, psihološke podrške, zbrinjavanja u sigurnu kuću, organizovanja grupa za samopomoć i ekonomskog osnaživanja.
”Budućnost” kao organizacija čvrsto zastupa stavove da država mora obezbijediti preduslove za zaštitu žrtava rata u društvu kroz usvajanje i implementaciju pozitivnih zakonskih propisa i međunarodnih standarda, koje je prihvatila kroz strateške dokumente“, ističe Vidović.
Vidović dodaje da su svjesni da je pitanje žena nisko rangirano na ljestvici vladajućih struktura i dodaje da bez jakog pritiska svih raspoloživih snaga ne mogu ostvariti željene ciljeve.
“Jasno je da se napredak neće ostvariti bez snažnog pritiska grupa civilnog društva. Potrebno je ”natjerati” institucije vlasti na preduzimanje afirmativnih mjera radi suzbijanja diskriminacije prema ženama žrtvama rata, što je jedan od ključnih strateških pravaca Udruženja građana “Budućnost” “, zaključuje Gordana Vidović.
Adina Halilović ispred Udruženje žena “Gender”, Brčko, ističe da je u ovom gradu formirana radna grupa koja će raditi na tome da žene žrtve silovanja budu kategorisane i da dobijaju pomoć ili penzije.
“Organizacija se ne bavi direktno ovom tematikom. Ne pružamo psihološku pomoć i nemamo kadar za to, ali smo se dogovorili u organizaciji, a i sa OSCE-om, koji je pokrenuo ovu priču u Brčkom, da možemo organizovati kampanje i dijeliti promotivne materijale. Uključiti se uglavnom u aktivnosti koje su u našem domenu rada”, dodaje Halilović.
Naše sagovornice pitamo na koji način će obilježavanje 8. decembra pomoći ženama žrtvama nasilja u ratu.
Radmila Žigić kaže kako uvijek postoji prvi korak, a ovaj korak nije ni tako mali.
“Mi smo ovaj dan htjele da ustanovimo zato što su brojne žene koje su poginule u ratu danas potpuno zaboravljene. A njih nije malo, riječ je o gotovo 10 000 žena, jer broj nije konačan. Njih nema na spomenicima poginulim borcima, njih se niko ne sjeća. Bile su nečije majke, kćerke, supruge, sestre, trebalo je da imaju život pred sobom, jednako kao i bilo koji borac koji je poginuo u ratu ili muškarac civil”, naglašava Žigić.
Ona dodaje da ovaj dan služi da se sjetimo svih žena žrtava rata, ali i da uopšte postavimo pitanje koje mi to vrijednosti afirmišemo u našem kolektivnom pamćenju.
“I zašto je ono što se desilo ženama ili što su postigle žene manje važno, da se uporno briše i zaboravlja. Prelistajte nazive ulica, ustanova, spomenike u bilo kojem gradu. Koliko je tu žena? Kako možemo govoriti o društvu u kojem su žene ravnopravne ako ih se ne sjećamo ni kao žrtava, ni kao heroina, ni umjetnica, naučnica, dobrotvorki“, jasna je Žigić.
Gordana Vidović pojašnjava da je Inicijativa za utvrđivanje Dana sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH pokrenuta krajem septembra 2014. godine, da bi se umanjila isključenost žena u procesima memorijalizacije ratnih stradanja u BiH u periodu 1992-1995 i unaprijedilo vrednovanje ženskih iskustava, doprinosa i stradanja u procesu oblikovanja zajedničke kulture sjećanja.
“Danom sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH želimo da doprinesemo suočavanju sa prošlošću i dostizanju rodne pravde. Hoćemo da naše društvo pamti koliko su žene Bosne i Hercegovine tokom rata od 1992 – 1995. godine doprinijele opstanku svojih porodica i zajednica i da su jednako kao i muškarci bile izložene različitim oblicima tortura i stradanja”, kaže Vidović.
Adina Halilović kaže da je taj dan važan za skretanje pažnje javnosti na ovaj problem, te za davanje većeg prostora u medijima ovoj temi.
“Koliko god da se uradi nedovoljno je, pogotovu nakon toliko godina, ali poruku treba poslati svima. Da ni jedan žena, majka, sestra, kćerka, itd… ne doživi to. Kako god to da izgovorimo, znamo da je nemoguće, jer ne zavisi od ljudi koji šalju dobre poruke i žele mir u svijetu. Mi ipak trebamo i moramo da radimo na tome”, zaključuje Adina Halilović.
Inicijativa “Mir sa ženskim licem” zvuči gotovo utopijski u zemlji sa takvim političkim strukturama, institucijama i mentalitetom koji otežavaju svaki napredak.
Radmila Žigić, ispred Udruženje žena “Lara”, kaže da oni ne očekuju da za jedan dan ili godinu promijene svijest:
“Ali dovele smo 200 žena na ulice Sarajeva prošle godine. Tu su bile žene iz 12 različitih gradova, iz RS i FBiH. I sve su bile ponosne što su tu. I sve u podržale Inicijativu za Dan sjećanja na stradanje žena u ratu u BiH (1992-1995). Najmanje 20 medija je izvještavalo“, priča Žigić.
Ona kaže da su se bez ikakvih poteškoća dogovorile da izaberu neutralan datum za Dan sjećanja, 8. decembar, u okviru kampanje 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja. To govori da žene nisu zadovoljne svojim položajem i da žele drugačije društvo, da žele mir.
“Ubijeđena sam da ovo mišljenje dijeli ogroman broj građana, jer feudalizacija zemlje samo je proizvod djelovanja onih kojima podjele odgovaraju da se održe na vlasti. Nažalost, u siromašnom društvu lako je manipulisati masama, pa je održavanje loše ekonomske situacije jedan od načina potčinjavanja ljudi”, ističe Radmila Žigić.
Gordana Vidović ispred Udruženja građana “Budućnost” kaže da Bosna i Hercegovina nema potpune podatke o broju žrtava silovanja i drugih oblika seksualnog nasilja, ali procjene UN-a govore o broju od 20.000 do 56.000. Izuzetno je mali boj lica u Republici Srpskoj ostvario status civilne žrtve rata, jer nisu imali fizička oštećenja od minimalno 60%, a mnoge osobe su propustile i rok jer nisu bile upoznate da je zakonski rok za podnošenje zahtjeva istekao još 31. decembra 2007. godine.
Zbog stigme i straha, mnoge osobe nisu smjele priznati da su doživjele određena psihička i fizička zlostavljanja u ratnom periodu. Usljed toga, velikom broju lica u RS je i danas onemogućeno da ostvare pravo na civilnu/porodičnu invalidninu i isti su stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na civilne žrtve rata u FBiH. Većina njih i danas proživljava traume i izgubile su nadu da će se zakonodavstvo izmijeniti.
“One imaju otežan pristup pravdi i potpuno zavise od pomoći organizacija civilnog društva u ostvarivanju svojih prava. I zato je ova inicijativa “Mir sa ženskim licem” važna. Simbolično predstavlja stavove ženskih grupa o ženskom stradanju, podsjeća na žene stradalnice rata i šalje poruke mira, mira kome se nadamo i težimo, mira, koji retrogradne političke strukture ne mogu dosegnuti, jer ih patnja običnih, napaćenih ljudi ne dotiče. U kontekstu pristupa pravima ugroženim kategorijama, za nas kao organizaciju je veliki izazov da svojim kapacitetima doprinesemo osiguranju minimuma jednakosti pred zakonom za sve žene BiH”, dodaje Vidović.
Adina Halilović ispred Udruženja žena “Gender” naglašava da za sve treba vremena.
“Ako počnemo danas da govorimo o tome, pa sljedeće godine, i svake sljedeće, polako će ući u uši i oči i postati prihvatljivo. Treba samo početi. Kao i sa 16 dana aktivizma. Svake godine, sve više udruženja organizuje događaje u ovom periodu, pa je čak toliko događaja da se u jednom danu organizuje na više lokacija. Tako će biti i sa ovim danom”, kaže Halilović.
Govoreći o kampanjama i datumima koji obilježavaju stradanja žena, Radmila Žigić kaže da je naš mentalitet zabrinjavajući u tom pogledu.
“Ako pogledate istorijat 25. novembra, Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, kako je on ustanovljen, onda je potpuno jasno koliko nama u kolektivnoj svijesti ljudski životi malo znače. Žene Južne Amerike su gotovo 40 godina vodile kampanju da se datum svirepog ubistva sestara Mirabel (25. novembar 1960. godine) uvrsti kao zvanični dan, na nivou UN, borbe protiv nasilja nad ženama. Nama je cilj da naš Dan sjećanja zaživi, ali takođe smo spremne raditi i da dobije svoje mjesto i izvan Bosne i Hercegovine”, kaže Žigić.
Adina Halilović kaže da će svim ženama značiti ovaj datum, a posebno onima koje su preživjele torture i svima onima koji su izgubili nekoga na taj način.
“Mi moramo natjerati i društvo da posveti bar jedan dan njima i da im “bude” stalo”, poručuje Halilović.
Po svemu rečenom, 8. decembar bi morao da se uvrsti u kalendar i da se obilježava kao Dan sjećanja na žene žrtve rata. To je civilizacijska nužnost i ljudska dužnost prema žrtvama i njihovim najbližima, ali i prema budućim generacijama žena koje treba da odrastaju u društvu koje zna da cijeni i njihovu ulogu i žrtvu.