Ima jedna zemlja Bosna i Hercegovina. Ozbiljna, velika, jaka i moćna zemlja. Zemlja u kojoj institucije rade svoj posao, zemlja koju stranci hvale, u koju investitori ulažu, za koju turisti po godinu unaprijed bukiraju svoja odredišta. Taj komadić raja nalazi se na brdovitom Balkanu.
Nezadrživo srljanje u progres
Evo, baš prije neki dan, složni i razdragani članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine primili su političke direktore iz zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira.
Po svemu rečenom na sastanku, BiH nezadrživo srlja u napredak, pa su lijepi jedinstveni članovi Predsjedništva samo informisali predstavnike PIK-a o supersoničnim brzinama kojima se BiH na reformskom putu kreće ka EU.
Milo und drago Predsjedništvo je horski istaklo kako podstiče održivi, efikasan i stabilan privredni rast, zagovara atmosferu uzajamnog poštovanja i tolerancije, te želi djelovati proaktivno u postizanju strateških ciljeva, kojima bi se osnažili mir, stabilnost i napredak, kako u BiH, tako i cijeloj regiji Zapadnog Balkana.
Kada ih čovjek sluša, prosto je nevjerovatno kako BiH do sada sedam puta nije primljena u EU. Insan se živ ne može načuditi otkud ova trouglasta bajka od države, opkoljena EU, nije uvažena briselska članica.
Naši predsjednici su, u svakom znanom i neznanom slučaju, nahvalili razvojni put te zemlje, koja se Bosnom i Hercegovinom zove.
Nije poznato da li su rekli članovima PIK-a da je BiH prva u Evropi po ćenifa- higijeni. Za one koji ne znaju, čak 95% muške populacije te predivne Bosne& Hercegovine pere ruke nakon velike nužde. Ko je istraživao, kako i kojom metodologijom, nebitno je. Tek, posve sam ubijeđen da je PIK saznao kako u toj BiH žive sve sami čistunci, napredni i progresivni ljudi. Vrijedne i zaposlene jedinke, koje u ionako sređenom sistemu, poput pčela u savršenom saću, donose med u obliku plodova svoga rada i svi zajedno, velim, srljaju u neizbježan progres.
Nije, onda, ni čudo što su, ohrabreni ovakvom spikom Predsjedništva, članovi Upravnog odbora pohvalili bh. napredak na evropskom putu. Nego šta, nego pohvalili!
Takođe, opijeni suludim napretkom, složile su se mudre evropske glave sa članovima Predsjedništva BiH da fokus treba da bude na rješavanju socioekonomskih pitanja i vladavini prava, te istakli da vjeruju u evropsku budućnost Bosne i Hercegovine. A, i to je više-manje gotova stvar. Jer sa takvim sistemom, socioekonomska pitanja se rješavaju sama, a vladavina prava je podrazumijevajući aksiom.
Bosna, zemlja koje nema
Šteta što ne živim u toj zemlji.
Moja Bosna i Hercegovina je, za razliku od ove gornje, najsiromašnija zemlja Evrope. Zapravo, toliko je siromašna da joj se BDP poredi sa par zemalja subsaharskog pojasa Afrike.
U mojoj Bosni i Hercegovini, ljudi još nisu završili rat koji je navodno završen prije 20 godina. Kolju se i broje krvna zrnaca tastaturama i miševima. Moja zemlja ima zvanični moto-„Šuti, dobro je, ne puca se“. A, i on se sve češće krši kojekakvim terorističkim akcijama, noćnim obračunima bandi i dnevnim pljačkama banka, prodavnica, pekara…
Bosna i Hercegovina u kojoj ja živim ima jedina u svijetu legalnu školsku segregaciju i aparthejd, znan kao „Dvije škole pod jednim krovom“, gdje se djeca od malih nogu uče podjelama, da slučajno ne bi izrasla u ljude. Jer, biti čovjek ovdje je i Ustavom zabranjeno. Možeš biti Srbin, Hrvat, Bošnjak i mitski ostali, a i to je klimava stvar. Čovjek? Jok! To je institucionalno neupotrebljivo i politički impotentno biće, koje služi za kafanske zajebancije „konstitutivnih“.
Moja zemlja, kad smo kod školstva, ima tako skockane škole da se ruke peru po izlasku iz istih, a ne po ulasku. Poradi lične higijene i zdravlja, a i vode nema u svakoj.
Zato se u mojoj zemlji ni ne grade škole. Namjesto njih niču crkve i džamije. Jer, znate, u mojoj zemlji je djece sve manje i manje.
Moja zemlja, za razliku od te mitske Bosne i Hercegovine, ima registrovana 536.902 nezaposlena čovjeka, što će reći da trećina radno sposobnog stanovništva ne radi. A, ovi koji rade, rade ubudale. Rade za džaba, rade na crno, rade povremeno, rade nesigurno.
A, kad se dočepaju tzv. radnog mjesta, odnosno kad se uhljebe u nekoj od „institucija“, dabome da ne rade ništa. Preciznije, rade efektivno 2 sata u toku osmočasovnog radnog vremena. Da mi je znati šta rade ta dva sata??? A, i sve da rade, rade da nahrane penzione fondove, jer broj penzionera u odnosu na radnike u RS iznosi 1,14:1, koliko i u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Najjednostavnije – imamo isti broj zaposlenih i penzionera.
Ali, čekajte, to nije sve. Penzioni fondovi, zapravo, ne postoje. Tako je, primjerice, fond PIO RS bankrotirao, pa je prešao na isplatu penzija iz trezora Vlade RS.
U mojoj zemlji, za razliku od gore sređene Bosne i Hercegovine, hapse sudije i advokate, zbog pronevjera i primanja mita. Zapravo, toliko su ih pohapsili da im nema ko suditi.
U mojoj zemlji, policija radi za 700 maraka, pa ni ne čudi što im u po’ uviđaja neko ukrade službeni auto.
U mojoj zemlji, mafija ima zemlju, političari mafiju, a narod, šta radi, pere ruke poslije ćenife. Eto, to mu je ostalo.
U mojoj zemlji…
Bolesna bajka koja se plaća
Moglo bi se ovako do beskraja nabrajati i udarati slovne tirade. I svi bi bez sumnje znali nepogrešivo da je riječ o Bosni i Hercegovini. Nego, ostaje nejasno, za čije babe pare se ovaj savjet PIK-a, sve sa našim glavonjama, našao zajebavati na račun BiH po pitanju nekakvog napretka? U stvari, jasno je, zajebavaju se na naš račun i za naša novce.
Jer, trebalo je napraviti konferenciju, obezbijediti i platiti simultane prevodioce, donijeti ljudima vodu, nahraniti ih, platiti najskuplji hotel, ugostiti goste…Trebalo je sve utanačiti, kako bi nam to troglavo Predsjedništvo, sve zajedno sa članovima PIK-a, saopštilo kako nezadrživo srljamo u progres i kako, eto, samo što nismo…
Eh, kako bi bilo lijepo probuditi se u zemlji sa početka teksta. Kako bi bilo lijepo…A, šteta, tako lijepa zemlja, takvi potencijali, a tako blesav narod. Nego, ima ko je to bolje rekao od mene:
„Tako glup narod, rekao sam, a s druge strane, tako divna zemlja, čija je lepota nenadmašna. Priroda kakve nema, i toliko za tu prirodu nezainteresovani ljudi. Jedna tako uzvišena kultura od davnina, rekao sam, i takav varvarski primitivizam danas, jedna pogubna nekultura.“
Thomas Bernhard, odlomak iz romana „Brisanje, raspad”