Uspjeh je kretati se od poraza do poraza bez gubitka
entuzijazma. Ovo je Churchill izjavio. To se nekako ponajbolje može primijeniti
na vas u Diti. Uspjeli ste pokrenuti fabriku. Ušli ste u fabriku, nekako ste
makli se mrtve točke.
Eh ovako, sad ću
ti ja reći šta vrlo često kažem. Možeš to s tim Churchillovim povezat. Ja nisam
gubitnik. A što nisam gubitnik? Čovjek sam koji se bori. Čovjek koji se bori
nikad neće izgubit! Čovjek koji se ne bori, on je gubitnik. Ako ideš i boriš se
i pružiš otpor i staneš ispred svog mišljenja i svojih ideala nećeš bit
gubitnik! Ja nikad neću reći da sam gubitnik jer ću se uvijek borit i
pokušavat. Svjesna sam da imam izuzetno jake neprijatelje i danas dan. Oni se
smatraju jakim koliko god se ti smatraš
da si slab. Nikad nisam pred njima pokazivala svoju slabost! Nikad! Gdje god
sam bila na razgovorima i pregovorima, bilo da su premijer i ministri, bilo
načelnici SUP-a (SUP, bivši Sekretarijat Unutrašnjih Poslova. velik broj
tuzlaka i danas Ministarstvo unutrašnjih poslova i zgradu policije zove SUP.
op.a), suda, nikad im nisam pokazala da sam ispod njih nego sam zuvijek bila
ravna njima. I sad kažem da sam ja
daleko jača od njih jer ono za šta se ja
borim i šta sam uradila, to je nešto dobro, nešto što se vidi, što običan narod
vidi. A svi oni su u nekom kriminalu, u korupciji. Čim te neko može kupit, ti
nemaš vrijednost. Ako te kupi to nije vrijednost. Mene ne može niko kupit.
Jesu li vam ikad prijetili?
Jesu. I to ohoho. I prijetili i ucjenjivali i kažnjavali. Probali su. E sad ću
ti reći. Jako puno tužbi imam, da znaš. I
od vlasnika. To je sve na sudu i u SUP-u. Nikad nisam tražila advokata i
advokat mi ne treba.
Zadnji put kad
sam išla na sud bilo je to zbog optužnice da sam onemogućila vlasniku da uđe u
fabriku, da sam uzurpirala njegovo privatno vlasništvo. Imam negdje zapisano to
sve. Otišla sam i tamo se branila i odbranila. Kad sam ti rekla da nisam znala
šta je dividenda, nisam znala šta je vlasnik, nisam znala šta je dionica; kasnije
kad sam skontala šta je to sve, svoje dionice nisam prodavala. 26 radnika Dite
nije prodalo svoje dionice, tako da nisam ni ja svoje dionice prodala. Rekli su
mi: „Ti si uzrupirala tuđe vlasništvo.“ Ne,
ja nisam uzrupirala. Ovo je moje! Imam dionice. Tad sam prvi put pravu
vrijednost dionice vidjela.
Materijalno
mene, to da ti bude jasno, nikad ništa nije privlačilo. Dionoce nisam prodala,
ne radi njene vrijednosti, nego samo zbog
osjećaja da si jači s tim, da se imaš s čim borit. Tad sam ja u pravo vrijeme,
na pravom mjestu, pravu vrijednost te dionice shvatila. Kažu da sam uzrupirala tuđe. Nisam uzrupirala.
To je moje. Kad sam išla sve te krivične prijave davati kažu „Džaba ti to daješ.“
Neka. Ja sam davala, vi ste to vidjeli, evo. Kod iste sudinice imala sam taj
slučaj, kad sam rekla da neki ljudi dolaze i lijepe da fabrika ne radi.
Podnijela i krivičnu prijavu. Javni
tužilac, ona kaže meni: „Ne, sve te odluke koje dođu to je tvoj direktor s
pečatom priložio.“ Onda sam kasnije dobila tužbu da ja nisam dala da oni
pokrenu fabriku. Kod iste tužiteljice. (smijeh) . Rekla sam joj: „Jesi ti rekla
da je moj direktor napisao da nema proizvodnje ovdje.“ Uvijek sam bila u nekom grču
da šta zakonski ne pogriješim. Uvijek sam znala da svi gledaju i čekaju da
nešto tako pogriješim da me zgrabe. Vrlo često u sud i SUP na informativne
razgovore idem. I čitavo vrijeme sam bila u skladu sa zakonom. Nikad nisam išla
mimo zakona.
I sad kažem da sam ja daleko jača
od njih jer ono za šta se ja borim i šta sam uradila, to je nešto dobro,
nešto što se vidi, što običan narod vidi. A svi oni su u nekom
kriminalu, u korupciji. Čim te neko može kupit, ti nemaš vrijednost. Ako
te kupi to nije vrijednost. Mene ne može niko kupit.
Da li vas je iznenadila opća podrška javnosti kada ste
uspjeli pokrenuti proizvodnju?
O ja sam bila
oduševljena. Oduševljena! Jer to je
dokaz da su opšta javnost, građani obični, svi prepoznali tu moju časnu borbu i
da su mi vjerovali kad sam govorila: „Pustite nas da pokrenemo proizvodnju i mi
možemo radit.“ I danas dan puno ljudi daje
podršku. Ali svi možemo radit. Ne samo Dita. I Konjuh sutra može radit. I Aida
može sutra radit. To je sve vještački napravljeno. Nije ništa prirodnim putem. Sve
je to vještački neko napravio da nestane tih firmi.
I oni što sam
malo prije govorila, stav „tvoje valja, moje ne valja“. Domaće je najbolje! I mlijeko
je naše najbolje. I pivo je naše najbolje. Sve je naše najbolji kvalitet i
nemoj da neko misli „glupi Bosanac“, „glupi Balkanac“. „Glupi Bosanac“ i „glupi
Balkanac“ je samo pojam ovdje kod nas u Bosni. Taj Bosanac i taj Balkanac
svugdje u svijetu je jako poštovan i jako cijenjen i svugdje radi. Mi to sami
sebi namećemo. Taj Bosanac i taj Balkanac
svugdje u svijetu i radi i pošten je i
častan i poštovan.
Primili ste prve plaće nakon toliko godina,
prizvodnja je profitabilna, Dita je oživjela. U medijima se spominje pronalazak
strateškog partnera i obnova parovoda kako bi se pokrenula proizvodnja
praškastih deterdženata. Što planirate dalje? Kakvi su planovi za budućnost?
Evo ovako. Sutra
trebaju da nam dođu te cijevi za parovod (15.10. op.a). Kad smo mi pokretali proizvodnju parovod je
naručeno pokraden. To slobodno napiši; da je parovod naručen da ga se pokrade.
Jer ti koji nam ovo sve rade znali su da nam je to žila kucavica. Znali su da
mi bez parovoda ne možemo radit. Taj koji je to uradio, a svi mi znamo koji je
to, je još uvijek ubijeđen da ćemo mi odustat. Mi nikad nećemo odustat! Nikad
mi nećemo odustat! Našli bi mi načina. Našli bi drugog kreditora ili nekog
drugog koji bi uradio taj parovod. Al’ ‘ajde,
evo elektropriveda nas kreditira i hvala joj. Napravit ćemo parovod. On nam ne
treba samo radi praškastog već i radi tečnog programa. Naše sirovine koje
koristimo i za tečni moraju bit oko 35 do 45 stepeni. Na ovoj hladnoći sigurno
neće bit. Naravno da se zagrijava i za praškaste.
Sad ima malo
problema oko distribucije robe. Već se to malo zasitilo, a ima i političke igre
da se ti naši proizvodi slabije kupuju, da nas natjeraju opet da odustanemo. Ali
nećemo odustat. Puno toga nam traže u paketu jer Dita je, uz 3De i bliceve,
ipak praškasti program. I kad od nas traže robu, traže pakete. Najčešće
praškasti se traže u paketu.
Sutra dolaze ako
Bog da cijevi. U ponedjeljak se kreće sa montiranjem. Moji radnici će to radit
da bi išlo brže. Dobili smo obećanje da će se radit produženo subotom i
nedjeljom, radi ovih vremenskih prilika. Tako da bi za jedno 20-ak dana prve
količine praškastih mogle izaći.
Moramo sad ispitati
sirovinu da bismo pokrenuli taj praškasti i onda će nam daleko, daleko lakše
bit. Nemamo radnika dovoljno. Nemamo dovoljno radnika i za tečni i za
praškasti. Jer 70 ljudi nama je taman za tečni. Mi ćemo sad radit tečni jedan
duži period, pa ćemo kad krene praškasti preći na njega. Tako ćemo i radit:
tečni-paškasti, tečni-praškasti. Kad se uslovi stvore, a vrlo brzo će se
stvoriti, mi ćemo morat počet primat nove radnike. Kod nas je samo jedan
ekonomista. Nama trebaju i bravari i električari i tehničari. Nama jako puno
kadra će trebat. Ako bude fabrika radila kao što bi trebala i više se proizvodilo,
onda ćemo imati više potreba za radnicima. Ja uvijek to kažem: „Hajde da
primimo ove mlade ljude sa biroa.“ Sve mlade ljude primamo. Evo sad smo primili
2 tehnologa. To mi je izuzetno drago. Nama trebaju električari, bravari i
tehničari. Sve zavisi od prodaje; koliko se bude prodavalo. Fabrika mora više
radit. Znaš.
I sad zamisli,
ako fabrika bude radila četverobrigadno, nama će trebat preko 100 ljudi. Šta je
sad 100 ljudi? 100 ljudi makneš s ulice. Školovanih ljudi. Tih će 100 ljudi uplaćivat
doprinose. Imat ćemo penzije. Imat ćemo bolje zdravstvo, bolje školstvo, bolji
sistem. To je način kako se stvara država. Tako gledam stvaranje države. To je
jedan lanac, jedan krug s karikama koje su sve jedna za drugu vezane. Mi moramo
radit, primat ljude, uplaćivat doprinose.
Taj Bosanac i taj Balkanac svugdje u svijetu je jako poštovan i jako cijenjen i svugdje radi.
Prilikom prosvjeda protiv novog Zakona o radu 30.7.
ove godine tuzlanski sindikalci su se skupljali na, hajde da je tako nazovemo „Bešlićevoj
pumpi“ prije Sarajeva. Vjerujte da je bilo i suza u očima kad je došlo pet
autobusa sindikata hemije i nemetala, ditinog sindikata.
U subotu je u Tuzli
u Kući plamena mira održana debata o zakonu o radu koju je organizirao Revolt. S Revoltom radim već dugo. Bili su predstavnici
sindikata, poslodavaca i obični građani. I ja sam otišla. Vrlo teško, ali sam
otišla. Zabranjeno mi je sad i televiziju gledat, zbog ovoga EKG-a koji nije
nikako dobar. Ali nisam mogla, morala sam otići.
Bilo je 5
autobusa u Sarajevu. Džab-džabe su otišli i to sam sindikalcu rekla; da mu
ništa ne vjerujem, da mu niko ne vjeruje. Taj zakon o radu ništa dobro ne
donosi radniku. Taj novi zakon apsolutno ništa dobro ne donosi! Sa ovim glavnim
odborom sindikata koji je već godinama tu, ja napretka ne vidim.
Onome Bajramoviću
ja lično ne vjerujem (Ismet Bajramović, predsjednik Saveza Samostalnih
Sindikata). S njim sam imala par puta duele. Sad sam mu zamjerila, i to sam
otvoreno rekla. On je rekao: „Eto ga. Oni su potpisali, mi ne možemo ništa. “To
su gluposti i budalaštine. Ima jako puno načina da se pruži otpor, da se bori.
Ne može on dizat ruke od svega: „Eh završeno“ Ne! Trebalo je tamo uzeti 5000
ljudi i blokirat parlament. „Nećete
izaći dok se ne promijeni zakon. Mi nećemo taj zakon.“ Taj zakon su prihvatili poslodavci i Vlada, a
Vlada šta je drugo nego poslodavac! Svi ovi ljudi koji su u vladi, oni su i
poslodavci! Svi oni imaju svoje firme! Njih ne interesuju ni radnik ni radnička
prava! Ništa njih ne intersuje! Oni su našli zajedničku protiv radnika! Ne
protiv sindikata, već protiv radnika jer je sindikat na njihovoj strani.
Bajramović nikad nije stao ispred radnika! Da je stao, ne bi dozvolio da se ovo
dešava!
Ja sam godinama
bila u štrajku. Godinama bez ikakve pomoći. Bila sam s nekim vodećim
sindikalcima svijeta. Ništa im nije bilo jasno: „Kako niste imali primanja?“„Pa
nema primanja!“ „Pa gdje vam je sindikalna članarina?“ „Pa nema!“ Preko
sindikalne članarine sindikati su najjači
u svijetu. Sindikati su najjači u svijetu jer oni imaju pare koje su deponovane.
I sutra kad počne štrajk, oni imaju gotove pare. Kod nas to nije tako. Kod nas sve
što para dođe, to se potroši. U šta se potroši?! Glavni odbor sindikata dobije
2 i pol – tri milijuna. Ne znam sad tačno. Koliko članova ima, po marku, pa
vidi koliko je to para. U šta oni potroše, a ništa ne ulože. Ništa nisu
uložili! Gdje su im te pare! Zašto troše? Što nisu došli radnicima pomoći, da
daju ljudima te pare. Ne. Što nisu prozvali vladu i rekli da je donijela Zakon
o radu na svoju odgovornost? Što Zakon o radu da prođe takav kakav jest? A
prije tog Zakona o radu, milijun zakona koju su daleko jači je propalo. Zašto
nisu inzistirali da se drugi zakoni usvoje!? Kažu Evropa, MMF… Koji MMF?!
Koji MMF?! MMF je najgore zlo koje se može desit. Šta, „Evo ti kredit.“ Kakve
veze kredit ima sa Zakonom o radu?! Ovaj novi Zakon o radu koji je donešen, sa
tim zakonom nas nema nigdje.
Bila sam na
sastanku sa članovima Vijeća Evrope, sa
sindikatima i sa Komisijom za ljudska prava koji su mi rekli da inzistiramo na
zakonima o naplati doprinosa. Da smo mi
na tome radili ne bi ljudi sad bili bez penzija; Da inzistiramo na Zakonu o materijalnom
zbrinjavajnju radnika. Kad radnik ode na biro kod nas, on 6 mjeseci do godinu i
po ima naknadu. Poslije nema. To u svijetu nije tako. Samo je kod nas tako.
Samo kod nas! Svugdje u svijetu ideš na biro i na državnim si jaslama dok ti ne
nađu posao. E zato naša država donosi Zakon o radu jer ideš na biro i nisi došao
njoj na grbaču nego ćeš bit sutra fukara ili ćeš krast ili prosit. Razumiješ?
Da.
Što
nije donešen
Zakon o materijalnom zbrinjavanju radnika koji kaže da „Radnik koji ode
na biro
primat materijalno zbrinjavanje!“ Neka se država brine za te pare! Ne,
nego ćeš
ti na ulicu i briga mene šta će s tebe bit! I to nam sve sindikalisti
govore. Palamudenarodu ko da je narod baš toliko glup da ne vidi. Novi
Zakon o radu i ovi kolektivni ugovori ništa dobro radniku ne donose.
Samo su narod posvađali i
opljačkali. Oni su gore u vrhu i oni se fantastično slažu. Njima su
interesi isti. Što je najgore, njih nema puno. Naroda je puno. Ali narod
je razjedinjen. Svako ima svoje interese. Sto ljudi, sto će oni
interesa imati. A ovi naši političari ne. Svi oni! Kad gledam Sloveniju,
Hrvatsku, Srbiju, oni svi imaju iste interese i fantastično se slažu.
Hladno pivo u njihovoj novoj pjesmi „Firma“ ima
refren: „Dan kad su ispred firme stale crne limuzine i rekle: Bog, domovina,
nacija, svi na pod, ovo je privatizacija!“ Tuzla je danas groblje industrije:
HAK, Livnica, TTU, Aida, Špiritana, Guming… da li vam se čini da je zadnjih
20 godina 20 izgubljenih godina?
Moj otac
rahmetli je poslije onog rata došao 45. kući, znači Tito kad je bio, i parola
je bila „Idemo gradit fabrike“. I fabrike su se gradile. Sad kad je ovaj rat
bio naši ratnici, oni se nisu imali gdje vratit. Ovi sad političari kad su
došli odmah su rekli: „Ne treba nam“. Komplet. „Ne treba nam ništa.“
Ja to vrlo često
kažem: Ovaj rat što je izbio, taj nacionalizam koji su ubacili, oni su ustvari
samo posvađali narod. Samo su narod posvađali i opljačkali. Oni su gore u vrhu
i oni se fantastično slažu. Njima su interesi isti. Što je najgore, njih nema
puno. Naroda je puno. Ali narod je razjedinjen. Svako ima svoje interese. Sto
ljudi, sto će oni interesa imati. A ovi naši političari ne. Svi oni! Kad gledam
Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju, oni svi imaju iste interese i fantastično se slažu.
Mi nismo
izgubili 20 godina, mi smo izgubili 150 godina. Ne 20, nego 150 godina. Radnik
je u Chicagu izganjao ovo što mi sad gubimo. Znači ja sam naslijedila od svojih
roditelja neku državu, neko moje pravo koje je tu 150 godina još od Chicaga. Ja
to ne da nisam unaprijedila, ja sam to totalno izgubila. Kako ću ja sad djetetu
pogledat u oči? On će reći: „Ej, pa gdje
si ti bila jučer? Nisi ništa uradila. Pa vidi šta ste uradili. Ljudi što su
prije 150 godina postigli, vi ste to
izgubili.“
Radnik ovdje
nema nikakvog prava. Nama će opet trebat Chicago i radnički protesti. Krv i
crveni karanfil i borba. 150 godina, a mi smo to tako lako pustili. Mi smo to
lako pustili. Nismo se mi unazadili 20 godina, već 150 godina.
Vaše kolege iz Saponije Osijek danas relativno
uspješno posluju. Međutim, hrvatski Dioki je nedavno otišao u stečaj. Znate li
nešto više o ostalim kemijskim kombinatima iz bivše Jugoslavije?
Ovako. Ono što
sam malo prije ti rekla: bila sam na sastanku Radničke fronte u Zagrebu. Bila
sam na Prvoj Balkanskoj konferenciji u Ljubljani, a dobila sam sad zadatak da
napravim Drugu Balkansku konferenciju. Ona će se održat u Tuzli, ako Bog da u
februaru. Ja ću bit organizator. Počela
sam pripreme.
Ako vam trebaju volonteri, zovite.
Imam već dosta
volontera. Trebat će mi dosta mladih pošto ja nemam baš u tome iskustva.
Što se tiče
privrede, svugdje je jako loše. Kad sam
bila u Sloveniji, jako kukaju da su i oni izgubljeni. Ne vide ništa dobro u Evropskoj
Uniji. Ne vide ništa dobro u MMF-u. MMF, to su čisti pljačkaši, ozakonjeni
pljačkaši. Sve vodeće firme, baš vodeće, su propale.
U Sloveniji Gorenje,
firma broj 1 je propala totalno. Kad sam bila u Zagrebu, isto tako. Bili su
ljudi iz Jadrankamen. To je bila izuzetno jaka riječka firma. To sve što se
dešava kod nas u Bosni i Hercegovini, isti scenarij je u Hrvatskoj, isti
scenarij je u Srbiji.
Sarađujem i sa
firmama iz Srbije. Jugoremedija, proizvođač lijekova. Tu su fabriku na isti
način opljakčkali kao što su htjeli Ditu. Iz Srbije iste firme. Iz Crne Gore
iste firme; iz Hrvatske… Sarađujem s njima. Ne samo na ex-Yu prostoru, već na
Balkanu je tako. Skoro sam bila i u Grčkoj. Jedna fabrika, nešto poput Dite, na
isti način, potpuno isti način, je uništena!
Niko ništa novo nije
smislio, nego jedan te isti način. Kriminal je ozakonjen. Zakoni su napravljeni
puni rupa. Privreda na ovom Balkanu je u kolapsu. Uvijek kažem da smo mi krivi jer
smo to dozvolili.
Naši
političari: On sad ima platu 5-6 hiljada maraka i misli: „ko’ je ko’
on“, a mi ga svi pljujemo. Za mene on ništa ne vrijedi. Njegove vile
nisu nikakva vrijednost. To je nešto što je potrošno. Treba nešto
ostavit trajno, nešto što ima svoju vrijednost.
Mnoge je iznenadilo vidjevši radnike Dite kako
rukama zavrću čepove na bocama. Koliko je problem tehnološka zaostalost i koliko još Dita može izdržat sama bez
strateškog partnera?
Što se tiče Dite
mi bismo mogli opstat. Jedna od mojih opcija je bila da mi ne tražimo strateškog
partnera. Sad koliko će ti to bit jasno; Mi nismo prokleti. Mi smo zadovoljni s malo i
mi bismo mogli opstati što se tiče sad proizvodnje. Ali ugušiše nas dugovi koje
su ovi kriminalci napravili. Da fabrika sad kreće od nule nama niko ne bi
trebao. Mi bi polako išli. Imamo znanje i imamo volju da radimo. Ova dugovanja
koja su oni napravili, to nam je problem. Nas su naše „radne kolege“ tužile. Nas
su naše „radne kolege“ tužile jer oni hoće svoje plate i hoće svoje doprinose. Mi
kad bi sad ovo što zaradimo dali za to što su oni nas tužili, mogli bi fabriku
zatvorit i ići na ulicu. Mi ne možemo sad sa 70 radnika zaraditi toliko da
možemo financirat i dalju proizvodnju i otplaćivat dugove.
Glavni uvjet
koji smo dali stečajnom jest da prije plata idu doprinosi. Gotovo! Plate ću se
odreć ali doprinosa se neću nikada odreć! Nemamo mi mnogo para.
Kad smo mi dogovarili
kako ćemo to radit, kako ćemo pokrenut proizvodnju, ja sam zamislila ovako: Pošto
imamo jako puno skladišnog prostora, bio
je dogovor da ćemo mi taj skladišni prostor, kojeg je jako puno, izdat. Ovaj
kriminalac prije nas je imao 19 podstanara, 100.000 maraka mjesečno imao je
kirija. Onda sam rekla ovako: „Eh te pare, kad izdamo te magacine i
kancelarije, od tih ćemo para polako otplaćiva te naše dugove.“
Mi već 5-6
mjeseci nemamo ni jednog podstanara. Mi ni jednog jedinog podstanara nemamo još
uvijek. Bili su neki rekli da će doći, raspitivali se pošto je i onda nestali. Samo
radi tih dugova mi ne možemo i nama treba strateški partner. Mi nećemo tako
lako pristat na svakog strateškog partnera. Ne. Nećemo. Kad je Lora ulazila u
Ditu nisam imala uvidi u ugovor. Sutra kad dođe strateški partner, svako treba
da zna da će dobit jako dobre radnike, vrijedne, ali da nećemo dozvolit da nas
neko pljuje i gazi.To nikad više nećemo dozvolit.
Vjerujete li u radničko samoupravljanje?
Vjerovala sam,
ali sad ne vjerujem. Dokle god je mentalitet ovog naroda umoran i depresivan,
nema radničkog samoupravljanja.
Zemaljski muzej je znak našega postojanja
Pridružili ste se čuvarima Zemaljskog muzeja koji je
konačno ponovno otvoren za javnost. Usporedili ste borbu radnika Muzeja sa
borbom radnika Dite. U kratkom obraćanju u sklopu akcije „Ja sam muzej“ održali
ste fantastičnu moralnu lekciju svima nama. Pozvali ste nas na zajedništvo i
radničku solidarnost, poručili političarima da im ne trebaju digitroni već
srce, jer novac nije prava vrijednost. Rekli ste da smo mi krivi za ove
političare. I dok je njima novac vrijednost, za vas je čovjek vrijednost. Na
kraju ste izgovorili onu čuvenu rečenicu „Ja sam Emina Busuladžić- Ja sam
muzej“.
Izuzetno mi je
bilo drago kad je mala Ines (Ines Tanović Sijerčić, op.a.) zvala i pitala: „Teta
Minka, hoćete li doći?“ „Naravno da ću doći.“ Naravno da ću doći. Znala sam da
oni čuvaju muzej. Tad smo i mi Ditu čuvali.
Ovako. Dita je
moja kuća. Ono što ne bih u svojoj kući uradila, to nikad ne bih ni Diti
uradila. Hajde da mi pitamo ove političare da li oni svoje kuće prodaju? Da li
oni sijeku svoju kuću? Da li oni sijeku granu na kojoj sjede? To je moja Dita,
grana na kojoj ja sjedim. To je moja Ineška isto u muzeju. I kod nje je još jače
to.
Taj muzej je
znak postojanja. On je simbol nečega. Možemo kazati: “Ej slušaj, to sam ja. Ja
nisam od danas nego sam od prije 300, 400, 500 godina. To su dokazi da ja
postojim. Nemoj mi reći: „Ti nisi ovo, ti si ovo. Ne možeš kako kome na um padne govorit.“ To je
vrijednost muzeja. Bila sam u Muzeju Britanija u Londonu. Znate koliko je to. To
je ogromno nešto. Ogromno! Trebao mi je čitav dan dok sam obišla taj muzej.To
je jedno ogromno bogatstvo. To je jedno moje veliko bogatstvo što sam bila u
tom muzeju i vidjela to sve.
Moj domaćin koji
me je vodio kroz muzej „crko od smijeha“ kad sam mu ovo rekla. Ispitivala sam
ga i sad kaže on „Ovo je iz Afrike, ovo je odavde, Egipat, Kina…“ Nema odakle
nema. Sve je to od drugih naroda. Nije od Engleza jer su Englezi išli i
pljačkali. I ja njemu kažem: „Znaš šta, nek’ ste bolan išli godinama pljačkali i
ovo sve donosili ovdje.“ Kaže on: „Što?“„Kad bih ja sve ove održave obišla“
(smijeh). „Ovako sam sve vidjela na jednom mjestu.“ I on kaže: „Pa pobogu Minka,
to samo od tebe mogu očekivat. Pa dobro si i rekla.“ Ne bih ja nikad te države
mogla obići, ali sam postave država iz cijelog svijeta vidjela u Muzeju Britanije.
To je moje bogatstvo.
Što to bogastvo
ne bismo mi u svojoj zemlji imali? Što mi ne otvorimo taj naš muzej. On mora da
radi. To nisu neka sredstva što njima trebaju. Nisu to neka velika sredstva.
Imam moje lično mišljenje da nekom smeta muzej, da želi tragove postojanja Bošnjaka,
Bosanaca i bosanske države da uništi. To je moje mišljenje. I to je način da se
to uradi. Nema muzeja, nema tragova.
A to što sam
rekla da za vrijednost nečega ne treba digitron; čitavo vrijeme to govorim.Vrlo
često kažem: „Jebem ti te pare. One su zlo.“ Izgubila se prava vrijednost nečeg.
Taj nacionalizam… mene to ubi.
Skoro sam bila u Norveškoj, u Oslu. I zaplakala sam tad. Sa svojom
unukom odem u onaj poznati park gdje imaju dječija igrališta. Rigištuli,
klackalice, ljuljačke, svašta nešto ima. Tamo je bilo 1500 djece. Od
Kineza, Japanca, nema kakve boje nije bilo.
Smijem li ovo doslovno prenijeti? (smijeh)
Ma slobodno. Ja
sve što kažem, tako prenesi. Taj novac je izbrisao pravu vrijednost nečega. Sad
ću ti nešto reći. Prošle godine idem ulicom i zaustavlja me neka nena i kaže: „Heej,
jesi ti ona s televizije?“ „Pa neno jesam.“ „E – kaže – dao ti dragi Allah od
mog zdravlja“. Ta njena rečenica, znaš koliko je ona vrijedna! Nema tih para
koje tu rečenicu mogu kupit. E to je prava vrijednost. Novac je nešto što je
potrošno što nema vrijednosti. On meni nema vrijednosti. Druženje, lijepa
riječ, neko djelo što ostaje iza tebe, to je prava vrijednost i zato sam to rekla.
Naši političari:
On sad ima platu 5-6 hiljada maraka i misli: „ko’ je ko’ on“, a mi ga svi
pljujemo. Za mene on ništa ne vrijedi. Njegove vile nisu nikakva vrijednost. To
je nešto što je potrošno. Treba nešto ostavit trajno, nešto što ima svoju
vrijednost.
Zato mi je drago
što sam išla i drago mi je što su ljudi u tom muzeju istrajali i što smo i
radnici Dite i radnici muzeja dokazali da u ovoj našoj truhloj državi može samo
proći neko ko je uporan, neko ko je ustrajan, neko ko se bori i ko ima svoje ideale.
Moj ideal je da iz
ove države krenu lijepe vijesti. Sad idu samo negativne vijesti. To je jako
ružno. To je bolesno. Te rat, te demonstracije, te glad. Hajde da idu iz ove države fine, lijepe vijesti,
kako je prije bilo, pa smo se svi osjećali bogatijim. Što da nas čitav svijet
gleda ko’ jad i bijedu? Ne težimo tome. Hajde da težimo nečemu finom, da nam
bude svima bude fino.
Što da se pravi ovoliki
razdori između ljudi? Taj nacionalizam… mene to ubi. To je nešto nepotrebno. Skoro
sam bila u Norveškoj, u Oslu. I zaplakala sam tad. Sa svojom unukom odem u onaj
poznati park gdje imaju dječija igrališta. Rigištuli, klackalice, ljuljačke, svašta
nešto ima. Tamo je bilo 1500 djece. Od Kineza, Japanca, nema kakve boje nije
bilo. Ta se djeca fantastično igraju. Ne znaju ona ni jezik. Nema kakve nema
djece. Senegal… Mislim da čitav svijet u Oslu sada živi. Čitav. Nema odakle
nema ljudi. Ta djeca, oni ne znaju jezik, ima male djece, kao što je moja unuka, koja ne znaju pričat. Ta
djeca se igraju, oni brbljaju nešto i fantastično se slažu! Ništa nema da nije
funkcionisalo! Toliko nacija i boja i rasa i svega.
Kod nas 3 nacije
ovdje i mi se ne možemo dogovorit. Koji smo mi to baksuzi. Koji smo mi to
baksuzi! Meni niko apsolutno ne smeta. Meni
smeta kriminalac i lopov i to je ta podjela ljudi koju ja imam. Imam svoju
podjelu na ljude i ne ljude. To je jedina podjela koju ja razumijem. Ne smeta
mi ni crkva ni sinagoga, ništa mi apsolutno ne smeta.
Meni je različitost
bogatstvo. Nešto što je jednobrazno, to je strašno. Mi smo to svoje bogatstvo
sami, sami,sami, degradirali i uništili. Jedan šareni buket daleko je ljepši
nego buket od samo jedne boje.
U ime portala Prometej ba, naših čitatelja i moje
osobno ime puno vam hvala za ovaj
razgovor.
Nadam se da
nisam dosadna bila. (smijeh)
Niste. (smijeh). Želim vam svako dobro, puno zdravlja
i uspješnu Ditu.
A hvala Bogu. Valja
se nama boriti. Pa ti gledaj. Ako hoćeš sve ću ti ja potpisat ovo. Stojim iza
svojih riječi. Ako ti je previše, ti sijeci.
Ništa ja neću sjeći. Sve što ste rekli objavit ćemo.
Izvor: Prometej.ba