U DUBOKOM blatu kojim gaze uplakana izbjeglička djeca na ničijoj
zemlji između Srbije i Hrvatske, umrla je ideja ujedinjene Evrope. Na
bodljikavoj žici kojom je zatvorena granica između Mađarske i Hrvatske,
članica Evropske unije, umrla je ujedinjena Evropa, baš kao i na
slovensko-hrvatskoj granici na koju su izašla borna vozila slovenske
vojske. U anketama u kojima se građani novih članica EU izjašnjavaju
protiv primanja izbjeglica-nekršćana i u plamenu koji gotovo svakodnevno
guta po jedan azil namijenjen izbjeglicama u Njemačkoj, umro je koncept
multikulturalizma i multireligioznosti, umro je zapravo koncept
tolerancije i snošljivosti među ljudima koji jesu različiti, čak i onda
kada su iste nacije, rase ili vjere.
“Mnogo je htjela, mnogo je započela, a umrla je prerano zbog pomanjkanja ljudskosti”
Umrla je Evropa.
Na njezinom nadgrobnom spomeniku, podigne li ga ikad itko, pisat će:
‘Mnogo je htjela, mnogo je započela, a umrla je prerano zbog pomanjkanja
ljudskosti’. Jer, to i jest ono čemu svjedočimo posljednjih tjedana –
zapanjujuće i zastrašujuće pomanjkanje ljudskosti. U početku, bilo je
posve drugačije. U početku onoga što se uobičajilo nazivati izbjegličkom
krizom (mada su mainstream hrvatski mediji očito dobili obvezujući
naputak da izbjegavaju izraz ‘izbjeglice’ i da govore samo o migrantima –
kao, došlo ljudima da se sele, pa se – eto – sele). Tada, u tim prvim
tjednima, dok još nisu proradili uhodani mehanizmi stvaranja straha od
drugih i drugačijih, većina je u izbjeglicama vidjela nesretnike koji
traže egzistenciju i spas, bježeći od ratova i neimaštine, izravnih
posljedica politike što je Zapad forsirano provodi na Bliskom i Srednjem
istoku i u Africi (pa to nikako nisu ekonomski emigranti, nego u
najboljem slučaju – politički). Ljudi su se, osobito u Hrvatskoj (mada
je Predsjednica već tada tražila upućivanje vojske na granice i njezino
zatvaranje) prisjećali vlastitih zlih sudbina u ne tako davnim ratovima
na ovim prostorima. Bili su spremni pomoći i pomagali su. Ne samo u
Hrvatskoj. Austrija je bila gotovo ogledni primjer kako se izbjeglice
organizirano primaju, zbrinjavaju i sprovode dalje, uz građane koji su
spontano dolazili na željezničke stanice, donoseći odjeći, hranu, vodu,
igračke za djecu.
No, kako val izbjeglica nije prestajao (a jednoga će se dana možda
saznati kako je i kojim mehanizmima pokrenut o ovakvom obujmu),
proradile su ‘tvornice’ straha i netrpeljivosti. Od one izjave lokalnog
funkcionera u Hrvatskoj kako ‘nije ugodno kada nepoznati ljudi noću
prolaze pod prozorima’, preko izjave slovačkog državnog dužnosnika da će
njegova zemlja primati samo kršćane, ‘jer ovdje nema mošeja, pa se
muslimani ne bi osjećali ugodno’, ili prepotentnih riječi notornog
mađarskog premijera Orbana koji je svojoj zemlji pripisao ulogu
‘predziđa i Evrope, i kršćanstva’, sve do anketa u Poljskoj, Češkoj i
još nekim postsocijalističkim zemljama u kojima se uvjerljiva većina
izjašnjava protiv primanja izbjeglica, te – napokon – nedavnog
impresivnog skupa desnog, antievropskog pokreta Pegida u Njemačkoj koji
je, također uz zahtjeve za prestankom primanja izbjeglica, na ulice
Dresdena izveo nekih deset do petnaest tisuća pristaša (doduše, okupilo
se otprilike isto toliko onih koji zastupaju suprotna stanovišta).
Plimni val suosjećanja polako je jenjavao, pa se čak i snimateljica
privatne mađarske televizije koja je snimljena (dakle – nepobitno
dokazano) kako na granici podmeće nogu izbjeglici s djetetom u naručju
odvažila izjaviti da će tužiti i toga nesretnika (jer ‘mijenja iskaz’, a
za ono što je snimljeno – koga briga) i Facebook koji ne uklanja
pogrdne poruke na njezinom profilu.
A njemačka kancelarka Angela Merkel suočena sa sve većim otporom
primanju izbjeglica, poglavito od bavarske Kršćansko (?)-socijalne
unije, ali i od socijaldemokrata koji su partneri u koaliciji, povukla
je očajnički, a u isto vrijeme i potencijalno katastrofalan potez.
Tjedan dana prije izbora u Turskoj otišla je u Ankaru i dopustila
predsjedniku Erdoganu (koji neskriveno koketira s islamizmom i jedan je
od najčvršćih stupova alijanse što pod svaku cijenu želi srušiti Assadov
režim u Siriji) da je otvoreno ucjenjuje: ja ću spriječiti izbjeglice
da idu put Evrope, a Evropa će mi dati novac, omogućiti Turcima da bez
viza putuju u Uniju (čime je praktično poništen famozni shengenski
režim) i ponovo otvoriti pregovore o ulasku Turske u EU.
I to radi ona ista Angela Merkel koja je svojedobno bila izričito protiv
primanja Turske u Uniju. U ono vrijeme, Turskoj koja je još bila
moderna, sekularna država (kakvom ju je zamislio Ataturk) u
multikulturalnoj i multikonfesionalnoj Evropi zaista je bilo i mjesto.
No, moćna se kancelarka protivila. Danas, kada pred vratima Evrope stoji
sve više islamizirana, a kroz to i radikalizirana Turska koja je,
objektivno, mada ne i formalno, s nasljeđem Ataturka raskrstila
(uključujući i san o obnovi Otomanske imperije), ta ista kancelarka ide
‘na noge’ Erdoganu, povećavajući u znatnoj mjeri izglede za uspjeh
njegovoj političkoj opciji na skorim izborima, ali i otvarajući vrata
Evrope velikoj i ekonomski jakoj zemlji u trenutku kada je ta zemlja sve
dalje od onih ideala kojima je Evropa težila.
“Umrla je nakon duge i teške bolesti”
Pa će u ‘otpusnom pismu’ u kojemu će jednoga dana biti konstatirana smrt
Evrope ‘nakon duge i teške bolesti’ i taj potez njemačke kancelarke
biti naveden kao jedan od uzroka fatalnog ishoda. No, koliko god da je
istina da je Njemačka ključna članica Evropske unije, toliko je istina i
to da uzrok smrti Evrope treba tražiti u samoj Evropskoj uniji, takvoj
kakva jest, odnosno kakva je postala.
Pa će – dakle – drugi, ništa manje važan uzrok umiranja Evrope, biti
njezina pokazana i dokazana nesposobnost da djeluje kao da je zaista
ujedinjena, da djeluje zajednički. Izbjeglička je kriza na svjetlo dana
iznijela svu krhkost, točnije bi bilo reći: ispraznost fraza o evropskom
jedinstvu, o dogovaranju, o jedinstvenoj vanjskoj i sigurnosnoj
politici. Ništa od toga ne postoji, usprkos silnim sastancima, redovnim i
izvanrednim skupovima šefova država i vlada, deklaracijama i izjavama.
Dobrom, starom Evropom umjesto duha evropskog zajedništva, što uključuje
i solidarnost na koju je Angela Merkel bezuspješno pokušavala
apelirati, opet caruje dobri, stari nacionalizam. Na dnevnom je redu
utvrđivanje granica, podizanje ograda i prepreka, zatvaranje u vlastite
torove, propovijedanje (u prenesenom smislu, ali i doslovno, pri čemu –
naravno – izuzimamo papu Franju) nemogućnosti i suživota, i zajedničkog
života s ‘onima koji su drugačiji’.
Paradoksalno je da se sve to nerijetko događa pod krinkom zaštite
Evrope. Jer, kažu zabrinuti licemjeri, nekoliko milijuna inovjeraca
promijenit će karakter našega kontinenta. A hoće li zaista? U ukupnom
broju stanovnika Evrope tih bi (zamišljenih) nekoliko milijuna činilo
niti dva posto ukupnog stanovništva, razumije se samo po sebi,
raspodijeljeno po cijeloj Evropi i uz uvjet (a to nije nikakva
netolerancija!) da se ponašaju u skladu s pravilima ponašanja i
življenja u zemljama – domaćinima. Što se pak tiče kapaciteta primanja
stranaca, samo je Zapadna Njemačka (dakle, ne cijela!) svojedobno bez
problema primila gotovo milijun tzv. Gastarbeitera iz nekadašnje
jugoslavenske federacije (da o isto takvim ‘gostujućim radnicima’ iz
niza drugih zemalja i ne govorimo). Kakvi su pak kapaciteti Hrvatske u
primanju izbjeglica, to dobro znaju i oni na vlasti, i oni u oporbi, jer
i jedni i drugi doživjeli su ratove u kojima se raspala Jugoslavija i
sasvim sigurno nisu zaboravili koliko je izbjeglica (doduše Hrvata,
katolika) u ono vrijeme zbrinula Hrvatska. Govoriti sada kako Hrvatska
može primiti najviše pet tisuća izbjeglica, jadno je i sramotno.
No, stvari su takve, kakve jesu. Sjedinjene Države, čija je politika u
velikoj mjeri kumovala svemu što se sada događa i kojima bi slabljenje
Evrope (što nužno znači i veću ovisnost o Washingtonu) odgovaralo iz
niza razloga, upadljivo se drže po strani. Rusija, koliko evropska,
toliko i azijska zemlja, vojnim angažmanom u Siriji spašava Evropu od
najradikalnijeg oblika islamizma, oličenoga u tzv. Islamskoj državi,
mada mnogi to ne žele ni vidjeti, ni priznati, i mada je istina kako
Rusija tu ima i svoje interese (primarno zaštitu vlastitog područja od
militantnog islamizma, ali i zadržavanje vojnoga uporišta u Siriji).
Pa je Evropa ostala prepuštena sama sebi. I takva, prepuštena sama sebi,
umrla je. Samo što ona, sa svim zastupnicima Evropskog parlamenta, sa
svim povjerenicima i predsjednicima, s golemim aparatom u Bruxelleus,
toga još nije svjesna, pa se ponaša kao da je živa.
Na žalost – nije. Umrla je u blatu u koje propadaju dječje noge na
ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici
između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske, na bornim kolima na
slovensko-hrvatskoj granici, u plamenu koji guta izbjeglička skloništa u
Njemačkoj. To je slika današnje Evrope, slika koja se u narednim danima
može samo pogoršavati (ne dogodi li se neko pravo čudo). Ta slika
govori kako je nestala Evropa, kakva je trebala biti, onakva kakvu smo
željeli (barem oni koji znaju što je tolerancija, što je suživot, što je
bogatstvo različitosti, što je zajedništvo u znaku Evrope).
Ta je Evropa naprosto umrla. Mada ona to još ne zna.
Tomislav Jakić/Portal Novosti