Kopenhagen ili neponovljiva rutina života

Osnovne karakteristike danskog društva najbolje se vide u načinu na koji puše travu. To se može posmatrati u Kristijaniji,
gdje se miris ove biljke širi kao miris ćevapa po Baščaršiji. Upoznajem
momka koji je već treća generacija stanovnika Kristijanije, tog
univerzuma unutar Kopenhagena. Još je njegova baka tu došla da bi rodila
njegovu majku, koja je na svijet donijela njega u možda najneobičnijem
mjestu u tom dijelu Evrope. Objašnjava mi uticaj danskog standarda na
njihovu kulturu pušenja.

„Vidiš, ovo je dosta smireno društvo, bez velikih i dramatičnih
promjena, tako da je i naša kultura pušenja drugačija. Ovaj džoint je
skoro duplo veći nego u drugim dijelovima Evrope, jer imamo vremena da
ga na miru ispušimo i da uživamo u tripu. Ne moramo previše da se cimamo
nikuda.“

Pitao me je stric jednom prilikom jesu li bogati.
Rekoh, veoma su bogati. A da li voze skupa auta? Ne, kažem, voze bicikle
svi od direktora do čistačica. 

Primjećujem isto tako da se ne bahate puno s tom travom, kao što to
rade Englezi kad ih neko pusti s lanca. I to je još jedna karakteristika
danskog društva. Pitao me je stric jednom prilikom jesu li bogati.
Rekoh, veoma su bogati. A da li voze skupa auta? Ne, kažem, voze bicikle
svi od direktora do čistačica. I to je to. Racionalni kakvi jesu, nisu
dozvolili da novoosvojeno bogatstvo izbriše sva sjećanja o siromaštvu i
održivom životu koji su morali da vode vijekovima prije toga.

Slobodni grad Kristijanija je po nekima anarhističko naselje, ali
tačnija ocjena bi bila da je to hipi komuna. Početkom sedamdesetih
godina vojska se iselila iz određenog kompleksa zgrada koje su odmah
nakon toga skvotirali brojni hipici, pacifisti i drugi ljudi manje ili
više sličnih uvjerenja da je mir devojka koju bi trebalo da ima svako.

Kristijanija ima nešto manje od hiljadu stanovnika i tri pravila:

• nema teških droga
• nema oružja
• nema pancira

Sve osim toga je dozvoljeno ukoliko ne ugrožava slobodu drugih.
Glavni sokak u Kristijaniji je Pusher street ili ulica gdje se dila
hašiš i trava. Tu je, iz razumljivih razloga, zabranjeno fotografisanje.
Vlasti znaju šta se tu dešava, ali nekako gledaju kroz prste tom malom
ostrvu slobode u samom srcu jedne od najuređenijih država svijeta, jer
znaju da će droge biti sa zabranama ili bez njih, pa se u diskusiji u
kojoj se balansiralo između legalizacije lakih droga i stava da nema
lakih droga došlo do solomonskog rješenja da se neće ni legalizovati,
ali ni forsirati krivično tjeranje onih koji odluče da zgriješe nekad.

Da bi neko došao da živi tu, mora da dobije odobrenje stanovnika koji
će mu dodijeliti komad zemlje na kojem on može da sagradi kuću. A
gotovo svaka je jedinstvena. Ocrtane kuće, bradati hipici koji su tu
došli sedamdesetih na putu za Indiju, pa odlučili da se malo zadrže i
ostali cijeli život. Rokeri, metalci, rastamani, sve je tu. Smiraj dana
se ogleda na jezeru koje je mirno, kao i čitavo to mjesto, uprkos tome
što ga naseljava nevjerovatna količina pojava koje baš i ne ulivaju
povjerenje običnom čovjeku kad ih sretne u mraku. Na području
Kristijanije, koja je manja od Vatikana, ima nekoliko manjih jezera,
kućice su bajkovite građe, staze su i logične i nelogične istovremeno i
ti prosto ne možeš da vjeruješ da se ne nalaziš u nekakvom snu. Stotinu
metara te dijeli od centra, gdje sve odjekuje od nekog koncerta, a ti si
pored neke male ergele, gdje to sve izgleda svjetlosnim miljama daleko.

Ima tih država u kojima smo fascinirani prirodom i samo o njoj
pričamo. Ima država u kojima su ljudi najveće čudo, gdje te priče o
ludilu, hrabrosti i požrtvovanosti prate čitavog života. A ima i država
gdje je najfascinantnije kako su ljudi uredili život na zajedničkom
prostoru. Kako su se dogovorili o načinu organizacije života, o stepenu
slobode pojedinca, o uplitanju države u privatni život, o milion drugih
stvari koje određuju naš svakodnevni život, a da često tog nismo ni
svjesni. To je ono što je u Danskoj najfascinantnije, više od zgrada,
više od pitomih brežuljaka, više od svega ostalog.

Dan­ska je dr­ža­va bla­go­sta­nja. To ni­je ne­ki lič­ni iz­raz
di­vlje­nja, to je zva­nič­na de­fi­ni­ci­ja u upo­tre­bi za dr­ža­ve sa
vi­so­kim stan­dar­dom, bes­plat­nom zdrav­stve­nom za­šti­tom,
bes­plat­nim obra­zo­va­njem i slično. Oni za to mo­gu da za­hva­le
sa­mo se­bi, a ne ne­kom vanj­skom raz­lo­gu kao što mi obič­no či­ni­mo
kad prav­da­mo lo­šu si­tu­a­ci­ju. Na­ma je uvi­jek ne­ko dru­gi kriv.

tri generacije na biciklu. fotografija: COLVILLE ANDERSEN

Kad sam se vratio iz Kopenhagena i kad su se  utisci malo slegli na
površinu je isplivalo osjećanje nekog neuništivog mira koji vlada u tom
društvu. Mir, neprobojni mir. Prvo veče kad sam stigao do svojih
domaćina zapanjila me je opuštenost u kojoj žive, povjerenje u sistem
koji je na snazi, vjera u institucije. Pitao sam jednog zatvorenika koji
kaznu izdržava u zatvoru poluotvorenog tipa kako niko ne bježi iz
njega, iako može slobodno da izađe usred dana. „Pa… Znam da bi me
našli“, rekao je tada. Iza njega se smješkala policajka začuđena našim
zbunjenim licima, beskrajno fascinirani dok gledamo kako je to kad neki
sistem istinski funkcioniše.

Kad sam ušao prvi put u dvorište mojih domaćina Danaca, žena je sa
smirenim osmijehom servirala večeru, a muž je zalivao cvijeće onom
zalivaljkom tako tipičnom za crtane filmove.  Sve je u stvari bilo kao u
crtanom filmu, naivno i previše idilično. Žena služi večeru, muž zaliva
cvijeće. Onda sam shvatio da ono što je mom mentalnom sklopu disonantno
u čitavoj toj sceni jeste razlika između tipične večeri u Bosni i
Hercegovini, a uz minimalne razlike može se zamisliti i bilo koja druga
država nastala raspadom bivše Jugoslavije. Kad god poslije podne dođeš
kući na ekranu te dočeka dežurna antologija užasa i morbidarija,
otkopavanja masovnih grobnica, ekshumacije, komemoracije, desetočlane
porodice u 15 kvadrata. Kasnije, čeka te dnevnik, u kojem je to sve malo
destilovano, uz nezaobilazni dodatak apologetskog otrova partije ove
ili one (zavisno na kojoj televiziji se gleda dnevnik). Nakon toga,
slijedi kanonada političkih emisija koje po pravilu imaju tematiku
vezano za događaje koji su se odigrali prije 15-20 ili više godina i u
kojima se obično kao mantra obično ponavlja riječ istina. Koja je prava
istina u vezi sa ovim ili onim i kako se ta jednosušna i nerazdjeljiva
istina obično parcijalno i tendenciozno cjepka na odgovarajuće komade i
tumači u željenom svjetlu.

Ži­vo­te tro­ši­mo u bor­bi za ne­ka­kve vi­še
ci­lje­ve, za­gle­da­ni u vječ­nost, ne vi­de­ći da smo po­ro­blje­ni od
sop­stve­nih vo­đa i da na­šu sa­da­šnji­cu ne­ko dru­gi ži­vi.

Zamislimo sada na trenutak da je vrijeme dnevnika, a mi smo u
Danskoj.  Daleko od tog da njihovo društvo nije ispolitizovano,
naprotiv, veoma su politički aktivni, ali postoji jedna vjera u sistem i
apsolutno im je stran osjećaj da su svaki izbori prelomni i da se svaki
dan lomi sudbina naroda neumitno i nepopravljivo. Sudbina naroda i
države zavisi od niza „sitnih“ odluka, poreza, komunalnih taksi,
tretiranja imigranata, kolektivno odlučivanje o njima je ono što ocrtava
put nacije. Nema izdaje, nema vjerolomstva, nema mržnje, ima samo
mnogo, mnogo diskusije. Še­sna­e­sto­go­di­šnji klin­ci ras­pra­vlja­ju o
pred­no­sti­ma i ma­na­ma par­la­men­tar­ne mo­nar­hi­je, uklju­če­ni
su u razna udru­že­nja i zna­ju ve­o­ma do­bro šta zna­či po­jam
ak­tiv­nog gra­đa­ni­na.

Da li zbog juga ili zbog konstantnih prekida državnog kontinuiteta,
kod nas je to malo drugačije. Di­že­mo kre­di­te na 20 go­di­na
ne­si­gur­ni u či­nje­ni­cu da u slje­de­ćih pet go­di­na ne­će iz­bi­ti
ne­ka­kav no­vi rat. Ži­vo­te tro­ši­mo u bor­bi za ne­ka­kve vi­še
ci­lje­ve, za­gle­da­ni u vječ­nost, ne vi­de­ći da smo po­ro­blje­ni od
sop­stve­nih vo­đa i da na­šu sa­da­šnji­cu ne­ko dru­gi ži­vi.

I če­mu on­da sve to? Za­što tr­pi­ti glu­po­sti či­ta­vog ži­vo­ta?
Za­što jed­no­stav­no ne spa­ko­va­ti kofe­re i oti­ći u ne­ku
„do­sad­nu skan­di­nav­sku ze­mlju“, kako se to kod nas često
pojednostavljuje? Ima u jed­noj pri­po­vi­je­ci Ive An­dri­ća od­lo­mak
ko­ji na jedinstven na­čin opi­su­je tu vječitu di­le­mu oti­ći ili
ostati. A ta dilema nikad neće biti riješena, jer je emigracija kao
samoubistvo – nikada nikome neće biti jasno da li je to hrabrost ili
kukavičluk. Mla­di fra­tar že­li da po­bjeg­ne u Nje­mač­ku i
po­vje­ra­va se sta­ri­jem, a ovaj mu od­go­va­ra:

„Ni­je te­bi mje­sto u svi­je­tu i u Nje­mač­koj, ne­go u
ma­na­sti­ru i u Bo­sni. Šta ćeš? Ovo je ze­mlja oskud­na i ubo­ga,
ti­je­sna i mr­ka, ni va­li­ja ni­je u njoj la­ko bi­ti, a ka­mo­li
ra­ja i re­dov­nik. U ovoj se ze­mlji jed­na ča­ša vi­di i bo­de oči kao
naj­vi­ša ku­la u ne­koj dru­goj. Ko­me je do to­ga da bu­de ra­hat i
zen­dil, ni­je­ mu se tre­ba­lo u njoj ro­di­ti ni za­fra­tri­ti. Ov­dje
se dram ra­do­sti du­šom pla­ća. A ti idi sad pa pi­taj za­što je
ta­ko. Ili, još bo­lje, ni­ti idi ni­ti pi­taj, ne­go sje­di gdje si i
bu­di što si, jer je lu­do ići i pi­ta­ti dru­gog šta te bo­li, a mno­go
pa­met­ni­je sje­di­ti i raz­go­va­ra­ti sam sa svo­jom mu­kom. A ti
mi­sliš da ova­kve kao što smo mi ta­mo u svi­je­tu če­ka­ju i ne­će da
ot­poč­nu te­fe­rić bez nas! E, moj Ju­su­fe, ni­je to za nas fra­tre i
Bo­šnja­ke. Je­ste, ov­dje te če­ka kri­va bo­san­ska bra­zda i
fra­tar­ska mu­ka i si­ro­tinj­ski bir i te­ška slu­žba, a s dru­ge
stra­ne, mo­že bi­ti, ko­laj i sva­ka lje­po­ta. Ali, šta ti vri­je­di
kad to ni­je tvo­ja stra­na! I da odeš ta­mo, ne bi ti ni­šta
ko­ri­sti­lo. Ci­je­log vi­je­ka bi ostao ono što si. Ko te ni­kad
ra­ni­je ni­je čuo ni vi­dio, sa­mo kad te po­gle­da re­kao bi od­mah:
‘Ot­kud ova fra­tri­na ov­dje? Go­ni­der ga ta­mo u Gu­ču Go­ru, oda­kle
je po­bje­gao, i ve­ži­te ga za la­nac sa ko­jeg se ot­ki­nuo!’ I da
bu­deš bo­gat i si­lan i stra­šan, pr­vi me­đu pr­vi­ma, da ti ni­ko ne
smi­je ri­ječ ka­za­ti, ti bi mu to u oči­ma pro­či­tao. Pa opet isto.
Ne­go, sje­di gdje si, na svom mje­stu i u svom sve­tom Re­du. Pa ako
baš mo­ra da se gri­je­ši, gri­je­ši ov­dje! Po­slu­šaj me­ne, ne­ćeš se
pre­va­ri­ti ni po­ka­ja­ti. Vri­je­di se pre­lo­mi­ti i pre­go­ri­ti.
Zar je ma­la stvar bi­ti bož­ji voj­nik?“

Kopenhagen je biciklistička prestonica svijeta. Svi su
na dva točka, ali ne kao nekada Kinezi, zato što nisu mogli drugačije,
već zato što hoće baš tako.

Za nas južnjake, Kopenhagen je jedan veliki kulturni šok. Na svakom
koraku čovjek će sresti nešto ga zapanjuje, nešto što će ga natjerati da
dovede u pitanje neke najosnovnije životne činjenice o kojima i ne
razmišlja. Recimo, bicikl. Kopenhagen je biciklistička prestonica
svijeta. Svi su na dva točka, ali ne kao nekada Kinezi, zato što nisu
mogli drugačije, već zato što hoće baš tako. I sve je prilagođeno
biciklistima. Svaka ulica ima odvojenu traku za bicikle, imaju i
semafore samo za bicikle, a i metroi i vozovi su napravljeni tako da
možeš slobodno ostaviti svog dvotočkaša. Direktori idu na poslove
biciklom, mlade djevojke u suknjama i štiklama pedalaju do besvijesti,
vodoinstalateri i upravnici zatvora voze bicikle, po suncu i po kiši, a
to dvoje u Danskoj se svaki čas smjenjuje, što njih ni najmanje ne
ometa, samo nabace kabanicu i voze, voze, voze voze…  Otjelotvorenje
ideala skandinavske ljepote je plavuša koja proleti pored tebe na
biciklu sa haljinom koja leprša na vjetru tako da se nekad vidi i više
nego što bi htjela. Proleti u nekakvoj haljinici na cvjetiće čijem
izumitelju bi trebalo dodijeliti Nobelovu nagradu za nemir i ostavi te u
oblaku parfema i odleprša dalje, a ti razmišljaš kako je to možda ono o
čemu su pisali klasični njemački filozofi, apsolutna ljepota, koju ne
želiš da posjeduješ jer bi to pokvarilo smisao njenog postojanja, kao
kad ne želiš da ubereš cvijet što ti se sviđa. Prevedeno na zemaljske
termine, uživaš samo da je posmatraš, jer ako bi je upoznao otkrio bi da
je možda brbljiva i naporna, možda uobražena, a ovako je prosto
savršena, toliko savršena da bi je najradije stavio na razglednice i
poštanske marke da predstavlja ono najljepše u Danskoj, jer im trgovi,
ruku na srce, i nisu bog zna šta. Naravno, nekad kada jedno takvo
stvorenje prođe pokraj tebe na biciklu, Hegel i Kant su zadnja stvar
koja bi ti pala na um, najradije bi se okrenuo i potrčao za njom.

fotografija: COLVILLE ANDERSEN

Sve Dankinje su prinuđene zbog promjenljivog vremena da se oblače
slojevito, pa tako gotovo sve nose štrample jer su prozračne, ali i
griju kad zatreba. Ali zbog toga što su konstantno na biciklima, te
štrample se poderu na par mjesta i to izgleda savršeno na jedan čudan
način. Prelijepe kao pank ikone, a i nije ih briga za tih par packi jer
sve žene u državi Danskoj isti problem imaju. Zbog toga, kad jedna takva
prođe pored tebe, ti ne razmišljaš o klasičnoj njemačkoj filozofiji već
o tom kako da potrčiš za njom  i za njenim poderanim štramplama, šta da
joj kažeš a da ne ispadneš glup, kako da taj susret bar malo produžiš,
ali to je već neka druga priča.

Kulture putuju, hrana putuje, jezici se miješaju,
plesovi prelaze od jednog naroda drugome i nema više ničega, ako je
ikada i bilo, za šta bi se moglo reći da je izvorno vlasništvo samo
jednog naroda.

Druga vrsta kulturnog šoka je kad se pred tvojim očima razbije neka
iluzija o sopstvenoj naciji ili tradiciji. Prvi dan kada sam stigao u
Kopenhagen krenuo sam da lutam gradom, da istražujem i otkrivam ulice i
mjesta bez ikakvog cilja. Izašao sam iz željezničke stanice i odmah
preko ulice vidio restoran „Hercegovina“,  koji kao da mi je govorio da
od svoje zemlje nikad ne možeš pobjeći. Kada sam nabasao na glavni trg
na njemu su se održavali kulturni dani Turske, pošto imigranti iz Turske
i njihovi potomci čine znatan dio danske manjinske populacije. Sve žene
su imale marame, sve je bilo u crvenom, prodavali su se kebabi,
baklave, sogan dolme i slične đakonije, a na bini se igralo kolo. Ne
moravac ili užičko, već ono pojednostavljeno kolo što je na svim srpskim
slavljima neizostavan detalj, nebitno da li je svadba ili pokrivanje
kuće, i za koje bi devedeset posto Srba (bar onih koji vole da se uhvate
u kolo) stavilo ruku u vatru da je to autentičan izraz duha i kulture
našeg naroda. Da ironija bude još veća, djevojka koja je bila na kraju
„kola“ mahala je maramicom tako karakteristično da mi se na trenutak
učinilo da sam na u nekom svadbenom salonu na periferiji Banjaluke, a ne
u Kopenhagenu, na drugom kraju Evrope, okružen hiljadama Turaka. Scena
je bila nadrealna kao u nekakvom snu. Odjednom ti se ukaže koliko smo
izmiješani i isprepletani, i da je malo stvari za koje se može reći, da,
to je izvorno naše ili njihovo, nebitno ko smo to mi ili oni. Kamo
lijepe sreće da je sve tako jednostavno, život bi bio mnogo lakši.
Kulture putuju, hrana putuje, jezici se miješaju, plesovi prelaze od
jednog naroda drugome i nema više ničega, ako je ikada i bilo, za šta bi
se moglo reći da je izvorno vlasništvo samo jednog naroda.

Uzgred budi rečeno, Danci su svijet zadužili dvjema velikim stvarima:
Andersenovom književnošću i time što su prvi legalizovali pornografiju.
Koliko god njegove bajke bile divne, mora se priznati da je
legalizacija pornografije imala puno veći uticaj na naše poimanje
realnosti jer život mnogo češće liči na pornić nego na bajku.

Jedno od najljepših mjesta u Kopenhagenu koje ima nečeg bajkovitog u sebi jeste Botanički vrt.
Od najprometnije stanice u gradu dijeli ga samo stotinak metara i možda
koja zgrada, a opet, to je jedno od najsmirenijih mjesta u gradu, prava
oaza mira. Vrt je pun statua zelenih od vremena, statua ljudi kao što
je Hans Kristijan Andersen koji su čitav život samo putovali i pisali
bajke. Slika i prilika Danske. 

BOTANICKI VRT. FOTOGRAFIJA: NOSHA

Usred vrta se nalazi krivudavo jezero, a u jezeru tužne vrbe kvase
svoje grane i vjerovatno razmišljaju koju stranu da uzmu u najnovijoj
debati, jer ovdje svi o nečemu diskutuju, zašto bi drveće bilo izuzetak?
Oko jezera je toliko rastinja, žbunja, cvijeća, grmlja i svakojakih
biljaka, kao u dječjim slikovnicama. Čovjek prosto očekuje da se pojavi
natpis „trska“ ili „lokvanj“, koliko je sve idilično. Grupice ljudi
sjede na obali jezera, bosi  – Danci strašno vole da budu bosi! –
grickaju nešto, piju pivo i žive toliko opušteno da se nekome ko dolazi s
Balkana čini da je ukoračio u crtani film. U daljini se čuje policijska
sirena, to vjerovatno neka mačka ne zna sići s drveta, pa je
interventna jedinica pozvana da omogući pravo mačke na slobodno
kretanja. Ovdje se generalno poštuju svačija prava, i ljudi i mačaka.
Ovdje i pas kad se pokaki na ulici sam strpa svoju kaku u kesu i nosi do
prve kante za smeće. Pola deset je, a sunce još sija, i sijaće još bar
pola sata, a smračiće se tek oko jedanaest, da bi se oko tri-četiri
ujutro opet razdanilo. Drveće se ogleda u jezeru, kolone ljudi na
biciklima se vozaju okolo, neko na klupi čita knjigu, a ja ko sumanut
pokušavam da zapišem sve utiske jer se bojim da će izblijediti i nestati
kao jutarnja izmaglica iznad vode. Sve u svemu, završava se još jedan
naporan radni dan u Kopenhagenu, a da niko nije štrajkovao glađu, niko
se nije ubio zbog kredita, niko nikog nije optužio za izdaju vitalnih
nacionalnih interesa.

Završava se dan, ja ulazim u kuću i gledam svoje domaćine, ostalo im
je možda dvije-tri godine do penzije, zajedno kuvaju jelo, slušaju džez
(Stan Getz – Live in Copenhagen 1987), tjeraju jedno drugo da probaju,
da vide da li je dovoljno slano i nikako im nije jasno zašto sam ja
dođavola toliko fasciniran tim što vidim. A sve što ja vidim je
neponovljivo predivna rutina života koji po nekom ljudskom osjećanju
pravde svakome treba da bude moguć i dostupan.

—

Ova priča objavljena je u Borisovoj knjizi putopisa Hadžiluk plemenitom snu. Ukoliko želite da kupite knjigu, možete to učiniti preko našeg Dućana ili Borisovog bloga.

klubputnika.org