DRAGI kolege profesori, krenut ću u glavu. Naša struka nikad nije bila ovako podcijenjena. Posve smo izgubili dostojanstvo.
Jedna od potvrda našeg položaja u društvu pokazuje se kroz plaće.
Zanimanja u Hrvatskoj su podijeljena u 19 sektora. Kad se usporede
mjesečna primanja visokoobrazovanih osoba u svim sektorima osobe
zaposlene u obrazovanju su na posljednjem 19. mjestu, najslabije
plaćene.
I tko je kriv za to? Eleanor Roosevelt je rekla fantastičnu rečenicu
koja se i ovdje može primijeniti: “Nitko vas ne može učiniti manje
vrijednim ako mu vi to ne dozvolite”. Mi smo dozvolili da budemo ovako
podcijenjeni. Svi mi imamo naviku za našu lošu situaciju optužiti nekog
drugog: Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta, ravnatelje,
roditelje.
Poznajem odlične ravnatelje, ali i one druge
Istina, Ministarstvo je brojnim odlukama doprinijelo srozavanju našeg
ugleda: sve veća papirologija i birokracija napravili su sustav koji ne
nagrađuje kreativne profesore. A sve eventualne pogreške koji kreativan
profesor tijekom rada napravi dolaze mu na naplatu. Svijet oko nas je
takav da traži promjene, a sustav obrazovanja je takav da kažnjava
profesore koji promjene unose u obrazovanje.
I ravnatelji imaju svoj doprinos: Poznajem odlične ravnatelje koji
svojim primjerom potiču svoje profesore na stalno usavršavanje. Ali znam
i one koji ih doslovno sprječavaju. Evo samo jedan primjer: Prije
nekoliko godina učenici iz jedne škole iz malog mjesta pozvani su da
sudjeluju u projektu popularizacije znanosti u većem gradu. Put i
smještaj bi učenicima i profesoru bili plaćeni. To je trebalo biti
priznanje školi, ali ravnateljeva reakcija je bila: Uh, sad treba
tražiti dozvole roditelje, ma tko će to… umjesto da poziv kojeg je
njegova škola dobila vidi kao priliku da učenici upoznaju učenike drugih
škola koje rade na sličnim projektima i uspostave suradnju, ravnatelju
je to problem.
Naravno, na kraju učenici nisu došli.
Roditelji žele najbolje svojoj djeci, ali
I roditelji ponekad ne cijene našu stručnost. U jednoj školi poništen
je ispit iz matematike zbog jednog zadatka zbog pritiska roditelja.
Zadatak je samo tražio od učenika da povežu znanje iz dvije matematičke
cjeline. Roditelji vole svoju djecu i žele im najbolje, ali obrazovni
proces je vrlo kompleksan i profesori su ti koji trebaju odrediti što je
primjereno za ispit. Vjerujte mi: forsiranje šablonskih zadataka neće u
životu puno pomoći vašoj djeci, ali povezivanje različitih područja je
izuzetno bitno za njihov razvoj.
Vjerovao sam da biti nastavnik znači imati slobodu u radu i da ću
biti cijenjen ako budem dovoljno dobro radio. Mislio sam: ravnatelj mi
je jedini nadređeni, ali u razredu sam ja, nastavnik taj koji donosi
najvažnije odluke. No, u praksi to baš nije tako. Sjećam se događaja od
prije 15 godina kad sam počeo raditi. Jedan učenik je bio posebno loš u
matematici. Imao je ocjenu između 1 i 2. Kad je njegov roditelj zatražio
sastanak sa mnom i zahtijevao da njegov sin ima zaključnu ocjenu 3 iz
matematike. Naravno, da mu na kraju ipak nisam dao ocjenu 3, jer znanje
nije bilo ni približno za tu ocjenu, ali tada sam shvatio: da je svaki
roditelj moj potencijalni šef, ovisno o njegovoj političkoj moći.
Odgovorni smo mi sami
Ali, unatoč svemu nabrojenom: odgovornosti ministarstva, ravnatelja,
roditelja, smatram da smo mi – profesori najviše odgovorni za situaciju u
kojoj se nalazimo. Kao što kaže Eleanor Roosevelt: Mi smo sve to
dozvolili. Neki se neće složiti sa mnom, ali to gledam kao na blagoslov.
Jer ako smo mi nešto dozvolili, onda smo odgovorni za to, a kad smo
odgovorni, onda to možemo i popraviti.
Kako? Tako da budemo hrabriji. Prestanimo biti ovako poslušni i
izborimo se za sebe. Hrabrost se isplati. Pa gdje bi danas bile žene da
se nisu izborile za pravo glasa i ravnopravnost. Cijenim hrabrost male
crne djevojčice Ruby Bridges koja je 1954. godine kao prva crna osoba
krenula u školu za bijelce. Mi profesori smo se školovali da budemo
profesori, imamo znanje i stručnost.
Nedavno sam čuo za priču nastavnika koji je od svoje plaće odvojio
1500 kn da bi kupio opremu za nastavu da bi učenici bolje svladali
gradivo. Zbog nerazumnog ravnatelja, on nije imao hrabrosti tražiti od
škole da je kupi.
Bilo mi je teško čuti njegovu priču, baš me pogodilo. Ali imam duboko
uvjerenje da se iz svega može izvući nešto pozitivno. I izvukao sam.
Zašto sam snimio ovaj vidio
Znate, mislio sam se hoću li snimiti ovaj video. Bojao sam se
reakcija vas koji ga gledate, jer tko sam ja da nekome mudrujem i dajem
savjete. Ali strah mog kolege me probudio i motivirao. Rekao sam NE mome
strahu. Ne želim se bojati nikoga. Shvatio sam da ja moram biti hrabar,
snimiti video i reći što mislim, bez obzira sviđalo se to nekome ili
ne.
Jer kako ću moći motivirati svoje učenike i studente da razmišljaju,
da slijede svoje snove, budu hrabri reći što misle, ako ja to nisam u
stanju učiniti.
Znam da nikada nije bilo teže biti profesor nego danas, a bit će samo
sve teže i teže. Pritisci iz ministarstva, koje traži beskonačno mnogo
papirologije, pritisci pojedinih ravnatelja kojima je u interesu da se
ništa u njegovoj školi ne mijenja niti talasa, pritisci nekih roditelja
koji traže isključivo bolje ocjene, ali ne i bolje obrazovanje za svoju
djecu. Ali ipak nama profesorima na kraju ostaje izbor: kukati i
beskrajno ponavljati kako nam je teško ili se prilagođavati i u ovoj
situaciji kakva je izvući najbolje. Ja sam za ovo drugo.
Dakle
1. Budimo hrabri i preuzmimo odgovornost. Naučio sam nešto u životu:
odgovornost se ne stječe položajem, ona se ne dobiva, ona se uzima.
Odgovorni smo onoliko koliko smo spremni preuzeti odgovornosti. Što više
odgovornosti uzmemo, dobijemo više snage.
2. Stalno se usavršavajmo. Zapamtimo da živimo u doba najvećih
promjena u povijesti čovječanstva, da obrazujemo učenike koji će jednog
dana na svojim poslovima koja danas ne postoje, pomoću alata koji još
nisu niti osmišljeni rješavati probleme s kojima se danas još uvijek ne
susrećemo. U Finskoj djeca uče u školama da će tijekom svog radnog
vijeka u prosjeku promijeniti 3 zanimanja. To čeka i našu djecu.
Pokažimo svojim primjerom da smo spremni na učenja, poboljšavanja
nastave,…
3. Izbacimo politiku iz škola. Djelatnici škole moraju imati većinu u
školskom odboru, a ne lokalni političari koji se ne razumiju u nastavne
procese.
4. Učimo komunikacijske vještine. Biti učitelj je poziv, a ne posao.
Ne znači samo prenositi znanje, već biti primjer i podrška mladim
ljudima. Ali zašto javnost to tako ne percipira? Nešto smo zabrljali.
Nemojmo se prepirati jedni s drugima zbog različitih metoda koje
koristimo, gradimo bolje odnose s ministarstvom, roditeljima ili
medijima. Radije naučimo kako bolje surađivati za dobrobit svih nas.
Toni Milun diplomirao na PMF-u u Zagrebu, smjer profesor
matematike i fizike, a potom završio i specijalistički poslijediplomski
studij “Statističke metode za ekonomske analize i prognoziranje” na
Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlen na Sveučilišnom odjelu za
stručne studije Sveučilišta u Splitu, nastavni centar Zagreb.
Preuzeto sa Index.hr