Ovdje su ljudi naučili da o svemu imaju
svoje mišljenje. I trebamo ga imati, ali je uvijek pitanje koliko je ono
kompetentno. Ja mogu razmišljati i o fudbalu i o atomskoj fizici, ali
ja nisam pozvan za to.
Poodavno sam primjetio da na naša
književna posijela ili, kako vi kažete, promocije, ljudi više ne dolaze,
nego da ih privode. Na tim mjestima okupi se grupica privedenih đaka,
pokoji nezaposleni poštar, dvije-tri samohrane majke i romantične
domaćice, nešto već ocvalih učiteljica i poneka usamljena kućna
pomoćnica, uglavnom oko dvadesetak tako njih. Sve mi to više liči na
komemoraciju nego na književno posijelo.
Bez zavičaja mi je bilo kao ribi koja živi na drvetu. Smarala
me svaka količina, sve što je masovno počelo je da me ostavlja
ravnodušnim. Jedno vrijeme moje jedino žensko društvo bile su krave i
gladne mušice po izbjegličkim kućama. Taj vagon mraka ne može se
fotografisati, niti opisati bez straha i panike. Znao sam, ako je
poštenje jedina ozbiljna stvar u životu, onda je pisanje jedina
neozbiljna stvar koja je poštena.
Svijet je obolio od dosade i ljenosti.
Bili smo seljaci, sad smo seljačine. Mrdamo, ali, dubok je balkanski
glib, mračne balkanske krčme; a svijeće dogorijevaju i baterije se
prazne.
Ratnici lakše ratuju nego što pričaju o
ratu. U ratu nema spasa – stradaju i mudri i ludi. Država ti se pretvori
u kasarnu i šta onda? Plakati. Ali u ratu je od suza, pa makar bile
zlatne, slaba vajda.
Ne znam ko je rekao da sijati nije teško
nego da je teško žnjeti. Ja sada, dakle, žanjem, ali, kao i nekad, ja
se i danas postidim kad mi neko kaže ‘naš uvaženi književnik’. Kao da mi
je rekao ‘naš uvaženi magarac’.
Godine, kao muve, zuje i odlijeću
nepovratno. Cilj je sve dalji, magla sve gušća, a staza uža. Gdje smo?
Prije će ti kazati prodavačica karfiola na pijaci nego pjesnici.
U ovoj utakmici gdje svi pomalo ličimo
na šahiste koji igraju hokej na ledu, pisac ne može uvjeriti ljude da se
nalaze usred katastrofe, ali ih može podsjetiti da je i najveća carstva
rušila obična koza. Svaki pisac piše o onom što mu se najviše dopada.
Moj izbor su marginalci, oni koji znaju da plaču a da im suze ne padaju
na zemlju. Ima ih posvuda i zato nisu nigdje. I VODU PIJU SVI, PA OPET
NISU RIBE.