”Sunce tuđega neba ne grije…” više ne vrijedi i ne sprječava sve više onih koji napuštaju Bosnu i Hercegovinu. Jer, ovoga puta ne traži se samo sunce, traži se sigurnost koju je ova zemlja propustila dati onima koji su potekli u njoj.
A prilika za to bilo je više i svaki put su propale jer se ona svela na jamstvo malomu broju odabranih da će im biti dobro. Oni, koje se sada plaši tuđim nebom, i previše su čekali i davali priliku zemlji da njima pruži priliku. A onda se podvukla crta, i jednostavnom računicom došlo do zaključka kako vrijeme, koje je samo na strani onih odabranih, prolazi i kako je ostalo premalo vremena za ostvarenje snova i življenje u svijetu u kojemu te netko cijeni. Ma kako on bio daleki svijet.
Nestvaran pristojan život
Prema nekim podatcima, s kojima se mnogi ne slažu ili ne žele složiti, iz Bosne i Hercegovine iselilo je od početka 2013. godine do sada oko 68 tisuća građana. Organizacija koja je provela istraživanja, analizirajući svakodnevno podatke mjesnim zajednica, objavila je kako se BiH napušta zbog ekonomskih razloga, zbog nepoštivanja osnovnih ljudskih prava kada je riječ o obrazovanju i zapošljavanju, ali i infrastrukturi.Ljudi, tvrdi se u izvješću, odlaze zbog loše politike zapošljavanja, ali i zbog ignoriranja važnih problema te se napominje kako zemlju sve više napuštaju ljudi s diplomama kako bi pristojan život, posao i naknadu za njegapronašli negdje drugdje. Jer, zna se da je pristojan život, pa čak i za one s malim apetitima, sve nestvarniji u BiH te da je posao i naknada za njega također rezervirana za odabrane. Sposobnost i volja odavno ovdje ne znače ništa.
Nažalost, svakodnevno svjedočimo o tome kako se službeni brojevi u BiH, počesto zbunjujuće, vrte oko negativne osi te govore da je jedino u ”plusu” broj onih što čekaju posao na zavodima za zapošljavanje. Koji se, usput budi rečeno, baš i ne trude pronaći posao onima s popisa. Jer, zna se opet, da službeno oglašene potrebe za radnicima većinom dobivaju unaprijed odabrani.
Podatci spomenutoga istraživanja navode kako je iz Tomislavgrada otišlo oko 1500 osoba te da se na odlazak odlučuju i povratnici i domicilno stanovništvo.
Podmetnuti brojevi
”Zabilježeno je da je svoje domove napustilo oko 500 obitelji, odnosno 1500 osoba i to iz Mjesne zajednice Šujica, Mokronoge, Oplećani, Kovači-Omerovići, Stipanjići, Grabovica, Bobara, Jug Tomislavgrad, Sjever Tomislavgrad”, navodi se u istraživanju.
I podatci Biskupskih ordinarijata pokazuju da se smanjuje broj ljudi, pa kada se analizira broj umrlih i rođenih, dođe se do zaključka da brojevi govore kako ima onih koji su jednostavno otišli.
S druge pak strane, neki tvrde kako su priče o iseljavanju prenapuhane, pa je tako na podatke o broju onih koji su napustili Tomislavgrad, kojega uvijek prati titula područja iz kojega se išlo trbuhom za kruhom, pokušao opovrgnuti i načelnik Općine. Rekao je kako je riječ o ”podmetnutim brojevima” i to s ciljem da ”investitori odustanu od ulaganja u našoj općini” te da se vodi ”politika kojom se Tomislavgrad pokušava staviti u drugi plan u odnosu na neke općine u drugim dijelovima BiH”.
”Ne bih isključio ni da se na ovaj način želi umanjiti iznos sredstava koja se općini Tomislavgrad vraćaju od prikupljenoga PDV-a”, rekao je u intervjuu jednoj tiskovini načelnik Ivan Vukadin okrenuvši priču o odlasku iz mjesta koje je i podiglo spomenik odlasku na prljavu političku igru, a ne na tužnu zbilju o kojoj sve više svjedočimo.
Duvanjski kraj desetljećima je slovio kao rasadnik iseljenika, mjesto s kojega se odlazilo i vraćalo graditi domove za konačni povratak. Supruge i majke čekale su glave obitelji da se vrate i da krene onaj mirni život nakon gradnje obiteljskoga gnijezda. Dobar dio njih se nije vratio, a dobar dio njih postao je primjerom svojoj djeci i unucima kako nije strašno otići.
Paranoje
No, danas se supruge i majke ne ostavljaju u kućama. Kuće su izgrađene, ognjišta su podignuta. Potrebe za novim zidanjima nema. Danas se cijele obitelji vode u neki novi svijet, a mladi parovi bježe jer ne žele rađati djecu u zemlji u kojoj ne postoji ni pristojan dječji doplatak, a kamoli neka svijetla točka koja bi mogla značiti mali tračak svijetle budućnosti.
Nažalost, koliko se god trudili uljepšavati brojeve i za njih pronalaziti krivca u drugima, na višim razinama i u paranojama kakvima je Bosna i Hercegovina pretrpana, neke druge stvari govore suprotno. Dok se netko hvali kako investitori dolaze i vuku za rukav, investitori šire priču kako odustaju jer oni koji odlučuju žele previše za sebe.
I to nas, valjda, sve tjera izvan granica trokutastoga kaosa u kojemu živimo: nečija želja da uzme previše za sebe dok se u bijelome svijetu, ma kakve boje on bio i kakvo god ga nebo grijalo, ipak ostavi nešto i onima koji žele da se cijeni njihov trud, rad i život.
Zna se tko neće napustiti ovaj trokut jer ga sunce grije više nego druge i jer su svi odlasci povezani s luksuzom, školovanjem, doškolovavanjem, a povratci sa spoznajom da malo carstvo ostaje nedodirljivo. Do tada, mnogi će se tješiti kako se uvijek mogu vratiti, samo što će biti sve manje raširenih ruku.
Zna se da je pristojan život, pa čak i za one s malim apetitima, sve nestvarniji u BiH te da je posao i naknada za njega također rezervirana za odabrane. Sposobnost i volja odavno ovdje ne znače ništa.
Izvor Naša ognjišta