Papski legat Arnald Amalarikus, na pitanje nekog krstaša kako da
postupe sa građanima Bezijea, u Južnoj Francuskoj, koji nisu hteli da
izdaju i predaju svoje sugrađane katare, nego su katolici i katari
ostali zajedno: 22. jula 1209, u krstaškom ratu protiv katara koji je
započeo papa Inokentije III, krstaši su prodrli u grad i pobili sve
živo, preko 20.000 po izveštaju samog legata, najviše u gradskoj
katedrali, gde su se stanovnici sklonili – zapalili su je, i ona se
srušila ubivši sve unutra. Izjavu su često docnije u istoriji citirali i
drugi izvršiocii pokolja.
Juče je slovenački novinar, inače dobitnik neke novinarske nagrade,
tvitnuo odgovor sa ovim citatom i protivpredlogom – da se na izbeglice
koji dolaze u Sloveniju otvori vatra sa 500m od granice (pa će Bog
prepoznati svoje), a na predlog nekog lika ženskog roda da se prime samo
oni sa… krštenicom. Deo javnosti već zahteva policijsku istragu i
sudsko gonjenje dva trola po postojećim zakonima, dok danas iz Ljubljane
leti avion pun stvari za izbeglice na Lezvosu. Akciju na Lezvosu su
započeli dvojica mlađih slovenačkih turista na letovanju, jer nisu mogli
gledati užas, Adria Airways je pristala da prenese stvari besplatno,
kao i aerodromske službe na Lezvosu; u dan i po se u Sloveniji sakupilo
za četiri aviona, a dvojica inicijatora su na ostrvu još sakupili skoro
6.000 EUR za pomoć na licu mesta. Mnogi su zaspali mirno, da bi se
probudili sa vešću o sedamdesetak ugušenih u švercerskom kamionu u
Austriji, još stotinjak udavljenih u moru i znalački doziranom
saosećajnošću za kamere evropskog političkog vrha o Balkanu u Beču…
Izbeglice sada nazivamo pravim imenom – to su ljudi koji beže sa
Bliskog i Srednjeg istoka zbog rata, nasilja, gladi, bede i opšte
nesigurnosti. Trolovi su isto tako odnedavno jasno definisana grupa – to
su oni, po zlobnim malim i velikim bićima iz skandinavske mitologije
nazvani – anonimni ali i poznati likovi koji daju lažljive, zlobne,
deplasirane, ružne, netolerantne, uvredljive i prostačke komentare na
sve što se na internetu dešava, jer je to jedino mesto gde mogu da se
iskažu. Naziv internet trolovi zabeležen je u rano doba, i registrovan
već 1992. No ti, u osnovi patetični pojedinci, predstavljaju realne
ljude, koji žive sa nama, i koji su najčešće nevidljivi u svojim
društvenim krugovima. Zapravo ih svi poznajemo, samo nam se čini da su
nekad bili bolji, da bi mogli biti bolji u boljim uslovima, da će biti
bolji sa starošću, ili da će ih neko još vaspitati do zrelosti. Nijedno
od tih očekivanja nije sasvim realno.
Trolovi se prepoznaju lako, a onda razumevanje njihovog ponašanja ide
lančano: to su ljudi koji su protiv toga da se pomogne šugavom mačetu
na ulici: može vam se učiniti da je dobar razlog za to već higijenski,
ali nije. Trolov razlog uvek podrazumeva nešto jače, što treba svakoga
ko hoće da pomogne životinji na ulici ne samo da odvrati od te namere,
nego i da ponizi: pomagati životinji znači ne pomagati gladnoj deci, i
zlosrećni pomagač/pomagačica odmah je posredno optužen za nehumanost,
odsustvo materinstva i snobizam. Kad slučajno dođe do stvarnog gladnog
deteta ili prosjaka, trol će se više otvoriti: ne treba pomagati, da se
sirotinja ne bi naviknula na pomoć pa zapustila stalni rad i traženje
rada, zato što će se gladno dete razmaziti, zato što ne znamo šta će sve
postati ako mu se bar malo olakša život, uz dodatne sumnje o tome ko je
dete, odakle je, čije je, zašto je gladno i ko je za to kriv. Kada
trola suočite sa krizom koja pogađa mnoge oko njega i u susedstvu, onda
tek bukne prava maštovitost: nema te nelogičnosti, izvitoperenosti i
ludosti koja se kad-tad neće pojaviti u njegovim objašnjenjima, i u
svemu tome, on i njegov kolektiv (onaj koji on prisvaja) uvek će biti
žrtva, doduše spremna da se preventivno sveti i kažnjava svakoga. Da ne
zalazimo u druge proizvode mašte, već samo u one koje su sada izazvale
izbeglice: to su dakako sve sami skriveni teroristi, oni koji su pobegli
od služenja u već nekoj vojsci i mobilizaciji, zdravi i pravi,
prevaranti koji samo hoće evropsku socijalnu pomoć; nisu skloni radu već
svim vrstama kriminala, pretežno su mladi muškarci, muslimani koji se
ne mogu prilagoditi evropskom načinu života i skloni su silovanju,
homoseksualnosti i pedofiliji; vode sa sobom starce, žene i decu, samo
zato da izazovu samilost; starci inače treba da umru, žene da sede kod
kuće, a njihove dece ima suviše. Svi ti ljudi su loše odeveni, prljavi,
smrdljivi i gladni, dakle skloni krađi, i sumnjivi: zašto bi inače tačno
znali kuda hoće i to još mnogi umeli da kažu na engleskom? Još su
sumnjiviji oni među njima koji nisu u krpama, i mogu još ponešto da
plate, jer to je dakako dokaz da se svi oni pretvaraju kako bi uzeli što
više našeg (trolovog) novca. Oni za sobom ostavljaju đubre, umesto da
za sobom počiste mesta na kojima ih puštaju da budu bez osnovnih
potreba: možda bi i čistili za sobom, kada bi imali čime, ali ni to im
se ne da. Viču, dižu prašinu i ruke u nebo, posebno kad ih sile reda
napadnu pendrecima i suzavcem. Ako se iznerviraju, to je zato što
odbijaju krst (crveni, na paketima pomoći); ako se rasplaču, to je samo
pretvaranje; ako uzviknu „bože moj“, što svi radimo sto puta dnevno, to
su opasni alahovci, koji su došli da nas pokore svojoj veri. I tako do
kraja zadnje još delujuće sive ćelijice u mozgu, dok sve nisu
paralizovane.
U širokom dijapazonu od predstavnika vlasti do nacističkih grupa
(inače zakonom zabranjenih), trolovsko rezonovanje još voli da istakne
kako su „naši“ kapaciteti mali, kako nemamo novca, kako nemamo
zaposlenja, kako nemamo prostora za izbeglice, kako bi kultura bila
ugrožena, zajedno sa higijenom i finoćom domaćeg uha u kontaktu sa tuđom
muzikom. Trolovi nisu nimalo manje besni i na one koji nam ne dolaze,
već predstavljaju opštu pretnju time što su siromašni i što se bune:
trol tako ima sasvim jasnu ideju o tome šta je međunarodni dug – to je
isto ono što on ne vraća redovno komšiji i što mu, bez njegovog znanja,
svakodnevno kradu sa njegove gomilice u banki; ne zanima ga što je u
islamu zabranjeno zelenašenje i svako povećavanje duga kamatama, niti
realno događanje u svetu papirnog kapitalizma, jer su uopšteno samo oni
drugi krivi i njemu lično štetni i na teret.
U tom obilju sumanutog izmišljanja više nema nikakvog smisla tražiti
ni sistem ni kriterijume. A naročito, ne treba se nervirati. To kuljanje
ludila iz slabo kontrolisanih i razumom čuvanih glava je zapravo
stvaranje folklornih priča pred našim očima, i trebalo bi ih
klasifikovati, žanrovski odrediti, možda i popisati, pratiti koje će
imati više uspeha – i preuzeti brigu za neke od autora, recimo
psihijatrijsku. Problem je pre svega u odsutnosti kontakta onih koji bi
istraživački i drugačije mogli da se posvete trolovima, i trolova samih.
A opasnost od delatnosti trolova nije mala, niti bi se smanjila
istraživanjem. Zato treba imati jednostavne mehanizme ranog
prepoznavanja trolova. Izvesno, najjednostavniji kriterijum za
prepoznavanje trola je već oko onog šugavog mačeta: neuslovljenost
pomoći je ona humanistička osnova od koje je, posle pomoći šugavom
mačetu, sve zapravo mogućno. Naravno da ni ta slika nije sasvim
ubedljiva: ima ih, kao recimo Brižit Bardo, koji bi da pomognu fokama i
psima, ali izvesno ne nikome ko bi hteo da u Francuskoj živi bez
hrišćanskog rodovnika od tridesetak generacija. Mnogi od onih koji pale
državnu i privatnu svojinu svojih sugrađana u Nemačkoj, da se tu ne bi
privremeno naselile izbeglice, verovatno kod kuće imaju manje-više sve
potrebe pokrivene i vole svoje kućne ljubimce. No, znak sa šugavim
mačetom je ipak simbolički ključ za prepoznavanje trola. Kada ga
jedanput imate, obazrite se pažljivo po svojoj okolini i posmatrajte ih:
trolovi kod i oko sebe izvesno sprovode manje-više istu bezobzirnost,
izmišljena pravila i agresivnošću skrivenu inferiornost. Prve i stalne
žrtve su oni sa kojima žive, i koje oni po pravilu žele da prikažu kao
„pravu“ porodicu. Članovi takve porodice pod trolom prvi su, i ponekad
do kraja svojih života zarobljenici providne nadmoći. Sem retko
isplative i teško uspešne pobune, način oslobađanja je bekstvo: ostalo
je ono što vidimo kao nasilje u porodici, ponekad sa najtežim ishodima.
Svi koji poznaju područje, saglasni su oko toga da se sve to pojačava i
umnožava upravo u kriznim situacijama i vremenima.
Javnost i vlast dobro poznaju upotrebive prednosti trolova, jer su
oni njihova najvernija potpora, finansijska baza i glasačko telo. Zato
je izgrađen čitav sistem udovoljavanja trolovskim željama; naprosto,
predstavnici javnosti i vlasti imitiraju trolove i time stiču njihovo
odobravanje. No razvili su i mehanizme kojima se javnost postepeno
savija i prilagođava trolovima. To se prepoznaje u opštem dopuštanju da
svako ima pravo na svoje mišljenje, i da je to ona granica preko koje
argumentacija ne sme da ide. Ne, svako nema pravo na svoje mišljenje,
ako ono ne raspolaže podacima, ako nema tačnosti, osnove u logici i
opštim humanističkim merilima; ako je glupo, drugim rečima. To uopšte i
nije mišljenje, nego trolovska manipulacija, koja otvara prostor za
glupost i netoleranciju. To što glupost nema pravo na diskurzivni život
ne predstavlja nikakvu opasnost za demokratiju, kako pobornici
„sopstvenog mišljenja“ često hoće da insinuiraju, nego naprotiv,
povećava prostor demokratije. Zato je toliko potrebno da oni koji znaju
da upotrebljavaju logiku i argumente što češće učestvuju u javnome
govoru, kad ih zovu i kad ih ne zovu – a politika skrivanja i
prećutkivanja takvih bar je u medijima potpuno jasna. Ko se to još čudi
što je takvih sve manje? Tek bez njih mogućno je potpuno razviti
uzajamno ulagivanje javnosti i trolova i gubljenje svih kriterijuma. To
znači da u javnosti treba svaki put reagovati kada se veštacima reči i
misli smanjuje prostor – sve dok su ga dostojni. A sa druge strane treba
naprosto raditi protiv trolova. I tako se može definisati građansko
ponašanje, ono što smo nekad zvali civilno društvo i ono što ponekad
deluje kao nevladino područje.
Jer koliko god su lukavi, snalažljivi, domišljati (sve su to mogućne
uzgredne oznake opasne gluposti), trolovi najteže podnose najmanji
poraz: kad ne razmišljajući, bez proračuna i narativnog i ideološkog
okvira, jednostavno pomognemo biću koje pred sobom vidimo.
Peščanik.net, 29.08.2015.