Dovoljno je da se solidarizirate s domaćinima. Fućkaš strance, pokažite da ste i vi Dubrovčanin. Za početak, budite ljubazni
Pisao sam prošle nedjelje o Hrvatskoj kao tematskom parku za turiste u kojem građani obitavaju kao manekeni bez radnog vremena. Turizam kvari ljude, ovako ili onako. No, kad je već tako, zašto se toga stidjeti. I zašto tu konstelaciju ne iskoristiti do maksimuma. Ako već ne želimo išta proizvoditi, zašto barem ne naplaćujemo vlastitu prošlost. Na primjer, Dubrovčani. Prati ih nezaslužena slava najvećih izrabljivača turista. A uopće nisu. Štoviše, prije će biti da turisti iskorištavaju njih. Dovoljno je provesti tjedan u Gradu (dakle isključivo među zidinama i neposredno uz njih) da prikupite dokaze.
Hrvatska postaje tematski park, a građani turistički statisti bez radnog vremena
Prvo, Dubrovnik je nelogično jeftin. Postoji, doduše, nekoliko hotela u kojima noćenje stoji sedam ili osam tisuća eura (pa i unutar zidina jedan), no posrijedi je iznimka koja potvrđuje pravilo: prosječnom zapadnjaku jeftinije je boraviti ovdje nego doma. Najamnina za apartman kod većine gazdarica u Gradu niža je nego u bilo kojem boljem austrijskom selu. I gdje ćete na Zapadu izvan kuće i čašu vode popiti besplatno?
A u Gradu i tik do zidina ona teče u neograničenim količinama, ako sam točno izbrojao, iz čak osam česmi. I to ne bilo kakva, nego sto puta ukusnija od bilo koje flaširane. Na suncu je ljeti od jutra do večeri uvijek približno ili više od 40 stupnjeva Celzijevih i voda je jedino bez čega ne možete. Zapravo, toliko je vruće da zdrav čovjek (ne mora biti zaljubljen) danju i ne razmišlja o hrani.
Kako bilo, okrijepit će vas Velika Onofrijeva fontana sa svojih 16 kamenih maskerona na zapadnom kraju Straduna, Mala Onofrijeva fontana na istočnom kraju, koje eto pokrivaju najprometnije točke u gradu. Uz njih Amerlingova fontana na podjednako zagušenoj Gundulićevoj poljani, fontana na Ribarnici, fontana na Buži, fontana Međed na Pločama, Rendićeva na Brsaljama, Židovska fontana na Pilama…
Kad su prije dvije godine nakratko presušile ljeti, digla se velika frka. Što će reći turisti! Naime, Dubrovnik se po svjetskim turističkim bedekerima reklamira upravo kao grad privlačan zato što besplatno dijeli vodu. Ali, pobogu, kakav je to turist koji i na vodi želi prišparati? Zašto nije ostao kući? Zašto bi se, primjerice, dovijeka besplatno napajale tisuće i tisuće manijaka koji svakodnevno, po najvećem zvizdanu, bauljaju dva kilometra dugim zidinama, a za što su spremni platiti sto kuna? Ili oni zombiji koje dopreme s kruzera nakratko u taj kameni raj, u kojem na koncu ne potroše niti centa osim onih dva eura za magnetić koji će zakeljiti na vrata frižidera ili, ako se raspištolje, deset eura za nekakav ručni rad, zapravo strojno tkanje Made in China…
Dubrovčani se i na druge načine svojski trude život u Gradu učiniti turistima što jeftinijim. Na raspolaganju im je, koji metar od Velike Onofrijeve česme, pekarnica. Znači, na najatraktivnijem mjestu u Gradu, Stradunu, lokaciji gdje bi Talijani ili Francuzi držali draguljarnicu, Dubrovčani prodaju burek. Možeš se i suhog peciva najesti za šest kuna. A ako ga želiš zaliti s malko nelošeg vina, dovoljno je da skreneš u paralelnu Ulicu od puča, gdje ćeš naići na ugodno rashlađenu omanju samposlugu s crnim i bijelim vinom s geografskim podrijetlom, koje se iz bačava od inoxa toči po 15 kuna litra. Ako turist zaključi da mu je ta cijena ipak previsoka, natočit će mu ljubazna prodavačica u bilo koju posudu i vinčeko neodređena podrijetla za deset kuna.
Osim spomenute, unutar zidina, u Antuninskoj ulici i na Gundulićevoj poljani, otvorene su još dvije samoposluge, s cijenama tek nešto višima nego u Petrinji. U sto puta većem središtu Rima nema ni jedne, primjerice. Jedino što vas od njih može odvratiti jest odvratna gužva. Ljeti Grad dosta sliči na kakav izbjeglički centar. Masa oskudno odjevenih ljudi, mnogi gologuzi, tiskaju se na sve strane. Jači i uporniji drže se hlada, a manje snalažljivi završe na osunčanim plohama. Oni najbahatiji naprosto se ulogore. Vidio sam, primjerice, protekli petak, oko sedam popodne, skupinu od njih desetak kako ispijaju pivca iz dućana na stepenicama Katedrale. Jedan je i vino iz boce potezao. Kad pretjeraju, zađu za ugao i zapišaju ga. Čim se, dakle, uspnete 30 metara sjeverno ili južno od Straduna, nosnice vam ispuni prepoznatljiv miris amonijaka.
Unutar zidina stalno je nastanjeno još oko 700 ljudi, a projektiran je za otprilike pet tisuća. Turista nagrne tko zna koliko. Zašto ih se besplatno pušta u Grad? Ta samo su dva ulaza, zapadni, Vrata od Pila, te istočni, Vrata od Ploča, kroz koja danju ljeti jedva da i možete proći od rijeke tjelesa svih boja i oblika. Ako je već posrijedi prodaja vlastite bolje prošlosti, ta tko je prije dolaska Frančeza mogao uopće prespavati u Gradu? Najmanje deset eura trebala bi stajati dnevna karta, a tjedna, recimo, pedeset eura.
Zapravo, u Dubrovniku ćete se najugodnije osjećati ako niste turist i ako prezirete ne samo turizam nego i trošenje. Dovoljno je da se solidarizirate s domaćinima. Fućkaš strance, pokažite da ste i vi Dubrovčanin. Za početak, budite ljubazni. Novinarska etika ne dopušta mi da reklamiram ičiji biznis, ali raspitajte se malko: ne samo dućani i pekare, postoje u Gradu i kafići s posve domaćim cijenama, nižima čak i od onih prihvatljivih najsiromašnijm zapadnjačkim derištima s ruksacima. Štoviše, postoji ih nekoliko, recimo umjetničkih, gdje ćete pivo ili sok platiti koliko i u Delnicama. Srećom, turiste tu ne fermaju, negdje čak i ne poslužuju. Dovoljno je da svladate barem jednu lekciju iz povijesti Grada i popit ćete kavu za nekoliko kuna.
Čak i na Lokrum, za koji brodska karta stoji 64 kune, lako ćete pronaći besplatan prijevoz. Ako imate djecu koja žele nešto raditi, a ne samo zujati, odmah u lokrumskoj luci možete ih ostaviti u maloj školi brodogradnje, besplatnoj, gdje će u hladu i plićaku utući nekoliko sati s više gušta nego da ste ih poveli u Gardaland.
Dubrovnik je prije srbo-crnogorske agresije, dakle u socijalizmu, imao oko tri tisuće luksuznih kreveta više nego danas u elitnim hotelima (Kupari, dio Babina kuka…). Stradunom nisu lutali izgrebani Švabe u debelim čarapama niti pretile Azijatkinje s vitkim štapovima za snimanje selfija, nego bogatiji i opušteniji svijet. Danas ako spazite na Stradunu kakvu lijepu, skupocjeno odjevenu djevojku, zacijelo je Dubrovkinja. Da nema domaćih cura, čovjek bi pomislio da je zalutao u jedan golemi centar za oporavak žrtava traffickinga.