Kada je prvi put prikazana “Destinacija Srbistan” Želimira Žilnika, pitanje ilegalnih migranata u našoj zemlji još uvek je bilo tabu tema. U trenutku kada je autor ovog filma na Letnjoj pozorinici na Paliću pre u subotu primio nagradu “Aleksandar Lifka”, problem izbeglica iz azijskih i afričkih zemalja nikada nije bio prisutniji, pišu Večernje novosti.
– To samo znači da ono što nas okružuje ne može doveka da se gura pod tepih, da možemo falsifikovati koliko hoćemo informacija, ali da će istina uvek izaći na videlo – kaže naš čuveni reditelj. – Iznenađujuće je koliko je taj film dobro primljen u javnosti, iskreno, mislili smo da će ostati na margini. On pokazuje da je ovo mesto gde nema ksenofobije, da smo, iako se o tome ćuti, prihvatili azilni sistem. Mi tim ljudima, našim nezvanim gostima, pružamo pomoć, lečimo ih i oporavljamo od napornog puta, ali ne da bi ostali, nego da bi nas što pre napustili.
Kako komentarišete odluku mađarskih vlasti da u borbi protiv njih na samoj granici podignu bodljikavu žicu?
– Kako drugačije, nego da je to sraman potez mađarskih vlasti, kojim je pljunula u lice svojim građanima i celoj Evropi. Sve ono zbog čega je srušen Berlinski zid, sva ta očekivanja i nadanja, pala su u vodu podizanjem novog zida. Kao što smo mi sa eks Ju prostora suočeni sa poniženjem i besperspektivnošću za mlađe generacije, tako i ti ljudi kreću da traže svoje mesto pod suncem. Ne žele da ostanu ovde, iako znaju da je na ovim prostorima skoro bio rat i da ne bi trebalo da ga bude bar u narednih 30 godina, ali kada vide da mi radimo za 150 do 200 evra, nije im teško da odluče da nastave put. Oni žele da prođu kroz Mađarsku i samo su vrh ledenog brega dramatičnih socijalnih, rasnih i verskih sukoba u kom se čovečanstvo našlo.
I u “Destinaciji Srbistan” i u drugim filmovima oseti se da imate poseban odnos sa svojim junacima, kako uspevate u tome?
– Da te ljude ne smatram kvalitetnim i zanimljivim, ne bih ih ni zvao da radimo, niti bi mi posle postali prijatelji. Ne bih ih odabrao da ne mislim da su snažne ličnosti koje imaju energiju da ostanu iznad vode. I posle filma oni me zovu da dođem u Turiju, prodavci sa Najlona da pogledam neke stare stvari, neko javlja da se razveo, neko da se zaljubio… Svako od njih nosi svoju priču, a ona se može pretočiti u film, koji će uvek gledaocima biti blizak.
Pre pet godina na istom mestu primili ste nagradu “Andergraund spirit”, šta se promenilo u međuvremenu?
– Za tih pet godina nastala su četiri filma “Stara škola kapitalizma”, “Jedna žena – jedan vek”, “Pirike na filmu” i “Destinacija Srbistan” a ono što primećujem je upravo to da su neke od tema tada bile tabu a sada imaju prve minute u vestima i naslove u novinama. Nisam se ja okrenuo ka mejnstrimu, već očigledno mejnstrim ide ka andergraund filmu.
izvor: novosti