Nakon što je, manje-više, čitav svijet vidio nacistički simbol
nacrtan na travi poljudskog stadiona, nije trebalo proći puno, prije
nego su dežurni hajdukolozi i borci protiv Mamićeve
nogometne organizacije, krenuli mantrati o dišpetu koji je proizveo ovaj
čin. Kao to je bio jedini način da se Hrvatsku izbaci s natjecanja pa
će se, kao nakon toga iz Saveza povući Zdravko Mamić i svi njegovi
ljudi.
Nema tome dugo, sjetit ćete se, kad je čitav Poljud na utakmici
između Hajduka i Osijeka skandirao “Za dom spremni” i “Ajmo ustaše”,
nakon čega smo iz istih krugova čuli navedeno objašnjenje. Taj famozni
splitski dišpet, koji se toliko izlizao od upotrebe, imao bi poslužiti
tome da sve zainteresirane strane uvjeri kako su se dica, eto malo
zaigrala, ne misle oni tako, ali taj nesretni dišpet, krivo nasađenog
mentaliteta, sili ih da crtaju kukaste križeve i izvikuju ustaške parole
po Splitu.
Pa tako jedno zadnjih trideset godina, od novog osnivanja
Torcide, do danas. Dakle, shvatili smo, s dišpetom ili bez njega,
kukasti križ i ustaške insignije dio su istinskog političkog uvjerenja
znatnog dijela tog navijačkog svijeta, pri čemu je najzabavnija
činjenica kako troše nevjerovatnu količinu energije i hrabrosti da bi
sudjelovali u besmislenim tučnjavama, a nemaju niti toliko samosvijesti
da priznaju očito. Da su, naime, simpatizeri nacističkih režima, što
domaćih, što stranih.
To nas sve dovodi do onoga s čime nas
nacionalistička desnica, zajedno s Katoličkom crkvom, maltretira već
četvrt desetljeća.
Riječ je naravno o tradicionalnim vrijednostima
hrvatskog naroda. To je recimo mantra u koju pripadnici ulične desnice
također istinski vjeruju, pri čemu bilježimo čudan paradoks. Zaklinjući
se istovremeno u Hajduka, Split i Dalmaciju, ti ljudi uporno
manifestiraju pripadnost ustaškoj ideologiji. Što zapravo znači da
svojim djelovanjem upravo pljuju po tradicijama hrvatskog naroda Splita i
Dalmacije, koja je masovno partizanska, ali i po tradiciji Hajduka,
koji je bio sve, samo ne fašistički klub.
Kako onda protumačiti svastiku
na travnjaku? Hoćemo li vjerovati objašnjenju kako je riječ o dišpetu,
ili ćemo zaključiti očito, kako su se autori te instalacije otvoreno
legitimirali pred čitavim svijetom. Poruka bi, otprilike bila sljedeća:
Da, mi smo zapravo nacisti, a ako će to usput pomoći u borbi protiv
Zdravka Mamić, tim bolje. Nema, naime nikakve šanse da itko normalan,
tko ne podržava nacizam, iz nekih viših ciljeva nacrta kukasti križ bilo
gdje, a kamo li pred čitavim svijetom i tako legitimira svoj grad kao
nacistički.
To nas sve dovodi do bitnih pitanja čitavog ovog slučaja. Što u ovom
skandalu zapravo svrbi predsjednicu republike i vodstvo nogometnog
saveza? Odgovor se krije u krajnje banalnoj stvari. Njima je naime
isključivo bitno što će svijet reći na ovo. Naravno isključivo zato da
ih nitko ne inkomodira dok se suvereno šeću hodnicima svjetskih
organizacija i pred fotoaparatima. Koja je, u konačnici strukturalna
razlika između Šimunićevog urlanja, koje je jedva
uvijeno podržalo kompletno vodstvo reprezentacije i saveza i ovoga što
se desilo na Poljudu? Isto vrijedi i za uporno skandiranje Torcide “Ubij
Srbina”.
Stoga je, jednako kao što je Kolinda postavljanjem
svoje kartonske replike na stvarnu mjeru svela hrvatski suverenitet i
ulogu predsjednice, ovaj čin samo konačno potvrdio ono u čemu ovo
društvo egzistira od nastanka samostalne države. To su rehabilitacija
ustaštva, stigmatiziranje svih koji se po bilo kojoj osnovi izdvajaju i
razlikuju te na kraju pljuvanje po svakoj tradiciji koja nije
klerofašistička. U ovom konkretnom slučaju po tradiciji antifašističkog
Splita. Čime dolazimo do ključnog momenta za tumačenje ovog čina. Oni
koji su to napravili zapravo mrze svoj grad. Ali ne iz razloga, kojeg bi
konformistička većina prvog navela, zato što su ga ocrnili u svijetu.
Ne, oni ga suštinski mrze, zato što ih splitska tradicija nervira, smeta
im, u nju se ne uklapaju i kako je ne mogu mijenjati, preostaje im da
po njoj javno pljuju. Svaki nacrtani kukasti križ i ustaško u, svako
skandiranje ustaških pozdrava i poklika “Ubij Srbina”, predstavljaju još
jedan korak u obračunu tih ljudi s tradicijom grada u kojem žive. Pri
tom je najciničnije od svega da se, radeći sve navedeno, zapravo kunu u
ljubav prema tom istom gradu i prema klubu.
Na isti način na koji
njihovi mentalni srodnici, zaklinjući se u Hrvatsku, čine sve da je
unište, jer ne mogu podnijeti pomisao da Hrvatska nije ono što
zamišljaju u svojim vlažnim snovima, već nešto mnogo kompleksnije.