Svetozar, koji je svojim sugrađanima poznatiji po nadimku Srećko, jer su na njegovom „prodajnom mjestu“, na ulazu u gradsku tržnicu u Prijedoru, izvučena čak četiri automobila i isto toliko puta po deset hiljada maraka, na ime prekršajne kazne mora da plati 2000 maraka. Ako ne plati, čeka ga zatvor.
-Neka čeka. To je skoro pa sedam mojih penzija. Doduše da sam kaznu platio u roku od osam dana mogao sam proći i sa hiljadu maraka. Al šta vrijedi i „popust“ kad je to za mene nezamisliva svota. Zato ću najvjerovatnije u zatvor, da odležim svoje – kaže Srećko koji se nakon akcije inspektora potpuno povukao u kuću. Ovom fakultetski obrazovanom penzioneru, starom mašincu, koji u životu nikad nije prekršio zakon sve ovo jako teško pada. I onako narušeno zdravlje se pogoršalo, pa je u posljednjih mjesec dana zbog sekiracije i visokog pritiska nekoliko puta završio i u hitnoj.
-Ja nisam nikakav kriminalac, a sad ispade da je tako. Kao da sam milione ukrao, a ja sam samo pokušavao da zaradim neku marku. Da platim režije, struju i grijanje, jer je to od ove moje penzije nemoguće… I nisam ni znao da je to što radim godinama, zabranjeno. Da me je neko samo jednom kao čovjeka opomenuo, rekao mi da to ne može, odmah bih prestao. Uostalom nisam se ni od kog krio, nisam imao masku na glavi, niti sam ljude krišom vukao za rukav da ispod tezge kupuju lutriju kod mene.
Zato se i osjećam jadno, presjeklo me je – ogorčen je Srećko koji je na preprodaji federalnog binga mjesečno bio dobar oko 150 maraka. U tu računicu nije bilo „ukalkulisano“ Srećkovo putovanje autobusom, jedno nedjeljno u Sanski Most gdje je srećku kupovao za marku, a u Prijedoru je prodavao za 50 feniga više. Ponekad ni toliko, jer je višak srećki, da ne bi bio u minusu, prodavao po cijeni po kojoj ih je i kupio.
-Stalno me ljudi zovu.Pitaju kad ću početi da radim. Kažem im, vjerovatno nikad. A volio sam to druženje s ljudima, bio sretan kad neko od njih nešto dobije. Sad tog više nema, ne mogu Vam opisati taj osjećaj, koliko mi je teško i kako mi se ne mili napustiti stan. Kao da svi prstom upiru u mene, eto tako se nekako osjećam- kaže Srećko koji je u međuvremenu u Osnovom sudu u Prijedoru uložio i žalbu na prekršajnu kaznu. Ne zna da li će mu se zakon „smilovati“, a para nema ni za dobrog advokata.
avaz/infoprijedor.com