(Prije nego što pročitate ovaj članak, želim objasniti neke stvari: kad koristim termin „naš“ ili „naši“, onda mislim na svakoga tko vuće korijene iz republika bivše Jugoslavije te priča naš jezik (nekad se zvao Srpskohrvatski, sada se navodno zove BHS).
Ipak, moj maternji jezik nije samo moj, nego i njegov i njen, a njegov i njen također moj. Pričamo jedan jezik, pa valjda po nekoj logici mora biti jedan – tvoj i moj, dakle naš – jezik. Nebitno da li kažem kava, kafa ili kahva: važno je da se razumijemo.)
Ovaj članak govori o sudbini jednog našeg čovjeka. Ta sudbina je jedna globalna sudbina i priča koja bi se mogla prepričati u svim zemljama svijeta. Posebno u onima gdje se siromaštvo i nepravda vode za ruku. Takvu sudbinu su mnogi naši doživjeli ili ju doživljavaju negdje – negdje ne znaći tamo gdje su rođeni i odrasli. Negdje, to znaći negdje daleko od rodne kuće i od svojih. Morali su ili moraju trbuhom za kruhom. Negdje, to u ovom slučaju znaći bauštela u Hamburgu…
Poginuo je Janko. Kad mi je to stari rekao, ostao sam bez teksta. Malo je falilo da ne zaplaćem, ali nisam mogao pred svojima, nekako me bilo stid. Tek kad sam legao u krevet, pustio sam koju suzu te izmolio nekoliko očenaša za pokojnu mu dušu.
Iako sam ponosan što sam bosanski Hrvat iz Hrvojevog rodnog grada Kotor Varoša, također sam ponosan što sam u istočnoj Njemačkoj odrastao u društvu naših (i vrijednih i poštenih) u kojemu nikada nije bilo bitno odakle tko dolazi te kojem Bogu se moli. A ima nas ovdje iz svih krajeva bivše Juge: Lešo iz Kraljeva, Mirzet iz Cazina, Nešo iz Skender Vakufa, Zdravko iz Ludbrega, Mujo iz Goražda, Dragi iz Skoplja, Goran iz Mostara, Dragan iz Podgorice,…
Otkako znam za sebe, odrastao sam u tom društvu (mnogo sam mlađi od njih, ali stari me od malena poveo gdje je stigao pa sam i ja njima postao društvo). Može se reći da je to postalo dio mog bh- ili jugo-identiteta. Zamišljam sebi: tako se sigurno nekada živjelo u Jugoslaviji. Svi zajedno, nebitno tko si i šta si. Da budem iskren, čak mi bude krivo što su npr. mama i tata živjeli u Jugoslaviji, a ja Jugoslaviju samo znam iz njihovih priča te snimaka sa youtube-a. Za Bajram, Vaskrs ili Uskrs, pozovemo jedni druge da bi zajedno nazdravili uz domaću rakiju, pitu i baklavu. Uskrs ne bude Uskrs, Vaskrs ne bude Vaskrs, Bajram ne bude Bajram ako ne slavimo zajedno.
Poginuo je Janko. Dijelio je sudbinu mnogih naših koji su sa 17, 18 ili 19 godina iz Titove Juge krenuli u inozemstvo. Ostao je rano bez oca, a bio je najstariji od petero djece. Na Janku je ostalo da odhrani majku, mlađu braću i mlađe sestre koji su ostali u Zenici. Lomio je svoja leđa, lomio je svoju dušu i, zamislite, nikada se nije žalio – sve do onog trenutka kada je promašio jednu cjev. Cjev koja bi mu spasila život. Lomio se samo da bi njegovoj obitelji bilo bolje nego njemu. 300 sati u mjesecu raditi? Ma nije problem, šefe. Samo da svojima mogu poslati pare. (Tko radi u cjevariji, zna što znaći rezati i variti cjevi 300 sati u mjesecu.) Sudbina mnogih naših u dijaspori, zar ne? Čak je lomio leđa za svakog našega koji je ovdje od njega tražio pomoć. Bilo je i onih nepoštenih. Ali Janko nije znao reći NE. Uvijek je bio spreman pomoći.
Zbog njegove dobrote, sve bi mu najbolje poželio u životu. Da uživa u penziji, da vidi kako mu unučadi odrastaju, da sa dragom ode na neko ostrvo pusto. Ali ne, promašio je cjev, pao, povrijedio glavu i poginuo.
Neki dan je sahranjen u Bosni. U 62. godini. Takav čovjek nije zaslužio takvu smrt. Takav čovjek je zaslužio život. Takav čovjek je zaslužio uživati u penziji koja bi ga uskoro čekala. Ali hoće sudbina nekada da nam j… mater.
Janko je jedan od mnogih naših koji su radeći u inozemstvu izgubili život. Nadam se da se tako nešto nikome više od naših neće desiti. Ujedno je Janko jedan od mnogih naših koji su morali ili moraju krenuti na dalek put, trbuhom za kruhom, kako bi svoje obitelji odhranili. Želim da im sa ovim člankom ostane neki spomen. Ipak nas – bilo zbog rata, bilo zbog loše ekonomske situacije u bivšoj Jugi – ima svagdje u svijetu. (Pošto smo ujedno pametni, vrijedni i sposobni, ima nas u svim „branšama“.) Govorim to iz razloga jer znam koliki broj naših mladih napušta Bosnu, kao i Janko nekada. Odlazite, izgleda da nam je takva sudbina. Ali ako odlazite, zaboravite sve što su vam Dodici, Čovići, Izetbegovići i demagozi njihovog profila govorili. Njihove priče ovdje ne padaju na plodno tlo. Čuli ste za Jugoslaviju te bratstvo i jedinstvo – po mom mišljenju, ovdje su nastavili živjeti. Ukoliko u zapadno-europskim nađete posao, brzo ćete zaboraviti na sva pitanja vezana za naciju i vjeru te shvatiti: možete u svemu uspjeti što namjeravate, važno je da ste vrijedni i pošteni. Onako, kao što je to Janko bio. Zato je bio omiljen, kao čovjek, radni kolega i kao prijatelj. To je sigurno i razlog zbog čega se na njegovoj sahrani okupila bivša Jugoslavija…
Autor članka, Mateo Topalović, je 1992. kao dijete izbjeglica iz kotorvaroškog kraja rođen u istočnoj Njemačkoj gdje trenutno studira…