,,U umetnosti se dugo insistiralo na jedinstvu božanskog i čovečanskog, društvenogi pojedinačnog, i smatralo da je stvaralaštvo moguće samo u jedinstvu. U savremenoj umetnosti, odvojenoj od božanskog, teško se postiže sabornost. U društvu se od umetnika najčešće očekuje da budu vredni proizvođači potrošnih dobara, elemenata masovne kulture. Pojedinac, koji je sve više samo deo mase, teško može da se sretne s pravom umetnošću: za nju je sve manje vremena, strpljenja i sposobnosti. Stvaralaštvo je ostalo usamljeno, a bez stvaralačke vatre i kultura se polako gasi. Onaj koji, poput savremenog umetnika, nije u zajednici, mora svojim delom da je stvori. Zajednica, koju može da cilja umetničko delo, je drugačiji, slobodni ljudski svet. Ovaj težak, utopijski zadatak umetnika okolina obično ne razume. Potres koji izazivaju dela navodi na postavljanje osnovnih pitanja o ljudskom postojanju.” (1)
Za čovjeka, suština postojanja jeste suština stvaranja. Stvaranje kao suština čovjeka postoji i izvan logosa, pa samim tim i postojanje bića (stvaralačkog bića) čovjeka. Stvaralački čin koji se odvija izvan logosa je slikovit, taktilan i odvija se u vizuelnim sferama koje su kreacija jedinstvenog kognitivnog stila disleksičnih osoba, kao što je Pablo Picasso.
Kognitivni stilovi i načini stvaranja se razlikuju i dijele na verbalne i neverbalne, koji unaprijed određuju umjetnika, kako će on doživjeti sebe, okolinu, i uopšte drugog, drugo JA, a i svoje JA, kako će stvarati, doživljavati poesis. Pablo Picasso, koji neverbalno razmišlja, misli vidi kao trodimenzionalne predstave.
Razmišljanje i stvaranje u slikama približno je 400 do 2000x brže od verbalnog razmišljanja, a zavisi od složenosti pojedinačnih slika. Ali nije riječ samo o razlici u brzini, mišljenje i stvaranje kroz slike je iscrpnije, dublje, sveobuhvatnije. Jedini nedostatak mišljenja i stvaranja u slikama je taj što disleksičar često nije svjestan pojedinačnih slika dok one dolaze.
To se događa prebrzo. Pojava svjesnosti je količina vremena potrebna da bi se nešto svjesno zabilježilo u pojedinčevoj svijesti. Kod ljudi je prilično dosljedna količina od 1/25-ine sek. Drugim riječima, neki podražaj mora postojati 1/25-inu sek. da bi bio registrovan u svijesti osobe kojoj se događa. Ako je podražaj prisutan duže od 1/25-ine sek. mi smo ga svjesni. To se naziva spoznaja. Ako podražaj traje kraće od 1/25-ine sek. ali duže od 1/36-ine sek. on spada u kategoriju zvanu subliminalna. Naš ga mozak pamti, ali ga mi nismo svjesni. Ako je on dio nekog kontinuuma, on se stapa sa slikama koje mu prethode i koje slijede. Ako podražaj nije prisutan ni 1/36-tinu sek, tad nam ne ulazi ni u subliminalno. Prošao je prebrzo da bi ga naš mozak uhvatio.
Dakle, mišljenje u slikama smješta se unutar subliminalnog pojasa. Mozak osobe primi misao, ali osoba toga nije svjesna. Na taj način možemo početi shvatati intuiciju, jer je mišljenje, stvaranje kroz slike, isto što i intuicija.
”Mnogi disleksičari mogu da dovedu subliminalni misaoni proces u svoju svijest i posmatraju pojedinačne slike kako se one pojavljuju.” (2) Kad to rade, to se naziva sanjarenje, što je u suštini proces stvaranja disleksičara, kao što su Pablo Picasso, Salvador Dali, Leonardo da Vinči… Njihova nam djela omogućavaju da sagledamo jedinstven stil stvaranja, proživljavanja svijeta, poimanja i traganja za poesisom, što je najbolji primjer stvaralačkog procesa slavnog disleksičara Picassa.
Kad se pomisli na stvaralački proces, većina ljudi (koji nisu disleksičari) podrazumijeva unutrašnji monolog kao jedini mogući proces razmišljanja i stvaranja. Disleksičaru je neverbalni proces razmišljanja i stvaranja primaran. Osoba koja neverbalno razmišlja vidi misli kao manipulativne trodimenzionalne predstave.
Misli imaju neke od osobina predmeta, dužinu, širinu, visinu, boju, svaka od ovih osobina je predmet manipulacije – procesa stvaranja koji se mogu posmatrati samo u umu Picassa koji razmišlja u slikama – disleksičara. Misli kao predstave sadrže trodimenzionalne manipulativne slike koje imaju ulogu početne tačke u procesu stvaranja zato što su evolutivne prirode, što znači da slika „raste” kako proces mišljenja dodaje nove sadržaje.
Osobina stvaranja kroz slike je dezorijentacija koju disleksičar koristi radi promjene tačke ugla percepcije trodimenzionalnih mentalnih slika ili predmeta iz okoline koji imaju fizičke osobine. Takvi procesi promjene tačke ugla percepcije se uglavnom događaju velikom brzinom. Procesi dezorijentacije omogućavaju sagledavanje slika i stvaranje djela iz svih perspektiva, iz svih uglova. To prouzrokuje potpuniju spoznaju, ali takav proces dezorijentacije ne utiče samo na posmatanje, nego i na proces razmišljanja i stvaranja.
Pošto je razmišljanje u slikama trodimenzionalne prirode, svaka slika ima dubinu, a svi njeni dijelovi su predmet manipulacije. Izvor tih slika mogu biti procesi posmatranja okoline, ali i iz pamćenja. Proces neverbalnog stvaranja se doslovno odvija brzinom od 32 slike u sekundi – u treptaj oka, matematički izraženo: ima 6 do 10x više misli, dok osoba koja verbalno razmišlja u vremenu od 1 sekunde može imati 2 do 5 misli – konceptualizovanih pojedinačnih riječi.
Proces neverbalnog razmišljanja se odvija na multi-dimenzionalnoj ravni, što u suštini znači da je misao kao predmet i da se može posmatrati iz bilo koje tačke i iz bilo kojeg ugla, što omogućava sveobuhvatniju IDEJU=SLIKU, kao što su Picassova djela.
NEVERBALNI STVARALAČKI PROCES IMA OSOBINE – MANIPULACIJE:
– doživjeti u pokretu,
– lebdjeti,
– iskriviti-deformisati,
– opredmetiti-dodati 3 dimenzije,
– izdužiti,
– skratiti,
– zarobiti u prostoru,
– otopiti,
– nasloniti,
– slijevati,
– rastaviti na fragmente,
– vidjeti iz svih perspektiva i uglova.
Neko ko misli u slikama, može zamisliti jednu konceptualnu sliku – za opis, gdje bi bile potrebne stotine ili hiljade riječi. Njegova je IDEJA= SLIKA trajala samo koju sekundu, ta ideja je Picassu bila jednostavna.
PROSJEČNOM ČOVJEKU GOTOVO NESHVATLJIVA.
(1)Estetičko društvo Srbije “Teorije umetničkog stvaralaštva”, Beograd, 2007. str. 59
(2) Ronald D. Davis, Eldon M. Braun, „Dar disleksije“, Zagreb, 2001. str. 98-99
Andrej Jovandić, profesor filozofije i sociologije i predsjednik udruženja disleksičara “JA” Banjaluka.