Želim vam laku noć, Zvorničani. Želim vam da niste večeras dio ove virtuelne gomile koja vri od velikih, ružnih, teških riječi i tako malo razuma. Da ne gledate i ne čitate medije koji vas plaše dodatno, a kao da već niste dovoljno uplašeni.
Mene je strah.
Ne mogu zaspati.
I najradije bih još sada probudio svoje djevojčice i krenuo negdje, daleko, što dalje odavde… a gdje otići?
Dragi moji Zvorničani, želim da večeras sačuvate jedni druge. Da pomislite i pomolite se za nesrećnog, poginulog policajca, ma kojoj se bogomolji okrenuli. Znam da nismo baš najbolji u tome, ali moramo barem probati biti bolji. Baš večeras i baš u Zvorniku. Jer tako možda i svi mi, daleko od vas večeras, budemo imali sutra.
Često pomislim da više nema smisla, da treba otići. I onda, kada sam takav, prođem poruke i postove od prošle godine, od onih strašnih poplava, i sjetim se kako smo samo tih dana jedni drugima bili ljudi. Nismo najlošiji na svijetu.
Jer najlakše je otići, još večeras, sa mojim malim curicama koje o nama znaju tako malo, da još uvijek mogu da vole tako puno.
Jer najlakše je otići, još večeras, sa mojim malim curicama koje o nama znaju tako malo, da još uvijek mogu da vole tako puno.
Da ih sačuvam da ostanu takve.
Da mogu da učim o ljubavi od njih.
Još večeras možemo otići kao i gomile drugih što su otišle u potrazi za dosadnim i normalnim životom.
Jer nama je normalan život bajka.
I tako već godinama, ti otišli bauljaju svijetom u potrazi za bajkom koja će im jednom omogućiti da budu tek normalni ljudi, koji imaju razlog da se smiju, pjevaju, skaču, plaču, tuguju i raduju se životu ovakvom kakav jeste. Usranom, ali njihovom. Traže bajku u kojoj nije toliko bitno kako se zoveš već šta znaš.
Traže bajku daleko od ovdašnjih stvarnih vragova i babaroga koji će, koliko sutra, arlaučući tražiti njihove živote u zamjenu za nečiju tuđu svijetlu budućnost. Traže bajku koja će im dati bilo kakvu budućnost, jer nisu imali više snage da žive u ovoliko mnogo herojske prošlosti…
A možda ta bajka može biti ovdje, još samo kad bi znali koliko je lakše da sačuvamo jedni druge, umjesto da se još godinama čuvamo jedni od drugih.