Novinarka Gordana Katana napadnuta je od strane predsjednika RS Milorada Dodika tokom proteklog vikenda. Ono što je Katana pred Predsjednikom RS uradila jeste da je postavila pitanje, odnosno radila je ono što bi novinari trebali raditi.
Za BUKU Katana komentariše situaciju u kojoj se našla, stanje u medijima u RS i novinarskom dignitetu
Kako komentarišete napad koji ste od strane predsjednika RS, Milorada Dodika, doživjeli proteklog vikenda?
Moram priznati da nisam iznenađena napadom gospodina Dodika jer on je samo kontinuitet njegovog odnosa prema novinarima, političkim protivnicima, općenito ljudima koji misle drugačije od njega. Koji se ponavlja kad god procijeni da pitanja koja mu se upućuju, ili stavovi koji se izriču nisu „primjereni“. Ma o čemu se radilo. Ono što me iznenadilo jeste činjenica da je ovoga puta njegovo reagiranje prešlo „crtu“ kada se svelo na ličnu ravan, kada je u svoje komentare uveo moj izgled, spol , nacionalnu pripadnost. I bojim se da sve što ovdje dodam bilo bi suvišno. Jer gospodin Dodik, odavno je uveo u javi prostor takav način govora, govor mržnje, netolerancije i tako se ponaša jer mu je da mu je većina javnosti to tolerisala i čak odboravala.
Gordana Katana
Šta to govori o stanju u novinarstvu kod nas, o poziciji kada se novinarima zamjera da rade svoj posao, da pitaju i propituju?
Nažalost , ništa dobro. Naime, neću sporiti pravo nikome da komentira moje pisanje kada su njegovi komentari zasnovani na argumentima. Nije sporno ni da se neko ne slaže s načinom na koji neko piše, odnosno općenitio radi ovaj posao. Ali je nedopustivo kada neko novinarima ospori pravo da pitaju, kako kažete propituju stvarnost, istražuju. Uostalom politika je javni posao, društvene devijacije su nešto što dotiče cijelo društvo i novinari su u obavezi da o tome pišu i govore. Ali posebno je to važno kada govorimo o politici. Jer kada na izbore izađe tek polovina građana, a neko s manje od one polovine onih koji su glasali osvoji izbornu pobjedu teško je prihvatiti tezu kako, eto iza njih stoje svi građani. Pa čak i da je to tako niko nema pravo te građane obmanjivati, ojađivati i očekivati da novinari o tome ćute. Da na to ostaje nijem nevladin sektor, građani.
A o (ne)kolegijalnosti između novinara? U ovakvim situacijama nažalost na vidjelo izlazi nekolegijalnost među strukom i kolegama?
E to je već drugo pitanje. Iluzorno bi bilo očekivati da kolege iz velikog broja medija u Banjoj Luci stanu iza svojih kolega kada su izloženi napadima nekog ko obnaša vlast. Oni ostali zapravo čekaju „vijest“ po koju su ih poslali urednici, brinu se za svoju platu, posao. I onda imamo situacije u kojima niko ne želi da stane na stranu svojih kolega. Ali barem se više ne smiju i ne „navijaju“ za predsjednika i slične njemu kada vrijeđaju kolege. A ne tako davno i tome sam svjedočila. Ono što je po mom mišljenju problematičnije od same nekolegijalnosti jeste što to u konačnici ubija novinarstvo. Novinari dolaze na događaje kao na brifing. Uključi – isključi diktafon, kameru. Ne pitaj, ne talasaj, ćuti i bespogovorno prihvati ono što ti je servirano.
Dugo se bavite novinarstvom, šta po Vama znači biti novinar?
Biti novinar. Promišljati, kritički promišljati, propitivati stvarnost, dakle, tražiti iz dana u dan više od onoga što nam se kao zvaničan stav servira. Biti novinar za mene znači ne lagati, ne frizirati stvarnost, govoriti u ime onih koji nemaju tu privilegiju, kao mi novinari. I nikada ne prihvatiti da budem glasnogovornik bilo čije politike, stavova, pogotovo ne u situacijama kada se radi o propagiranju nečije politike i nakaradnih interesa. Jer političari su prolazna kategorija. Onaj ko želi ostariti u novinarstvu mora toga biti svjestan. I trebao bi svoj posao raditi tako da se svako jutro bez srama može pogledati u ogledalo, bez srama izaći na ulicu. Nažalost, ovdje to već odavno nije tako.
Koja je Vaša poruka javnim ličnostima koji ne znaju kako da se ophode prema novinarima?
Nije, kada govorimo o javnim ličnosti, problem samo u tome kako se oni ophode prema novinarima. Problem je kako se uopšte ophode prema bilo kome. Nažalost, ovdje se politika doživljava isključivo kao pravo nekoga da vlada, da mu poslušnici za to što radi aplaudiraju, da svoj posao obavljaju bez, da i jednog trenutka razmišljaju , o svojim obavezma o odgovornosti. A pitanje komunikacije s drugima pitanje je elementarnog odgoja. To ponesete iz okruženja u kojem ste odrasli, vaspitavani. I ako nemate tog elementarnog odgoja, a to je ono da susjedu poželite dobar dan, da kažete i molim i hvala, kako da očekujete da neko onda može da se bolje ophodi prema novinarima.
A novinarima, kako da očuvaju dignitet struke koja se kod nas neupitno srozala?
U ovih poratnih dvadesete godina novinarstvo se do te mjere srozalo kao profesija, da se sada ispisuju sramnije stranice profesije nego je to činjeno tokom rata i najstrašnije propagande. Veliki broj novinara pretvorio se u stalke za mikrofone, glasnogovornike ili marionete politika koje podržavaju njihove medijske kuće. Novinarstvo nije ni malo lagan posao. Niti se u njemu može obogatiti. Nije i ne bi smjelo biti odskočna daska za kakav dobar „poslić“ u javnim institucijama. Kažem nije, ali nažalost ovdje gdje živimo jeste. Doda li se tome činjenica da već gotovo dvije decenije na studiju žurnalizma katedre drže ljudi koji studente obrazuju da bi bili politički podobnici i poslušnici a ne novinari malo je vjerovatno da će od digniteta struke nešto ostati. Bojim se da će se profesionalizam i etika njegovati u malim, usamljenih enklavama, da će novinari koji časno obavljaju svoj posao postati egzotika. Većini vrlo neugodna. I znam da ovo zvuči veoma pesimistično. Ali nažalost znam i da sam u pravu.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst
Dragan Bursać: Dodikovo vikend silovanje mrtvog novinarstva