U kombinaciji srednjebosanskih, albanskih i crnogorskih gena, sa rodnom kućom u Mokronozima i sokakom djetinjstva na Brijestu, ali i 17-godišnjim osnovnoškolskim, srednjoškolskim i fakultetskim obrazovanjem sa visočkim horoskopskim i zvjezdanim porijeklom, moram da vam kažem: ja sam Visočanin. Bliže sam 30-toj nego 20-toj, sve sam konzervativniji, ali i konkretniji. Ako ja neću biti Visočanin, onda će to biti neki gori od mene. Visoko nije zajebancija, Visoko je jedna topla bosanska čaršijska priča i koliko god ga minimizirali – Visoko će uvijek biti živo.
Jednom kada se budu svodili računi, a svodit će se, mojoj generaciji i generaciji mojih roditelja Visoko neće oprostiti:
– Vrijednosno, karakterno, emocionalno i ljudsko opredjeljenje da strah bude jači onda kada bi trebalo govoriti o istini. Izgledalo je da je egzistencija bitnija od istine, a naknadno će biti potvrđeno da je svaki, baš svaki strah ponajviše uzaludan.
– Činjenicu da niko od njih nije postao književnik.
– Činjenicu da niko od nas nije postao književnik.
– Činjenicu da nisu govorili o licemjernom odnosu prema Bogu i islamu, u kojem je Bog podcijenjen i tretiran kao Neko ko ne vidi sve, nego samo ono što oni hoće da vidi. Kao da je Bog sekretar Saveza komunista.
– Aplauze Emiru Hadžihafizbegoviću dok ovaj smrdljivi gad govori o Mušanu Topaloviću Caci kao o bosanskom gaziji.
– Aplauze Džemaludinu Latiću dok ovaj režimski psihopata govori o tome kako su djeca „mješovitih brakova“ frustrirana.
– Hale visočkih privrednih giganata kupljene po cijeni od 1 konvertibilne marke, fiktivne ugovore o zapošljavanju u javnim preduzećima, strah i trepet prosut kroz sito osionih seoskih i gradskih varalica kojima je rat bio brat, i period ekonomskog procvata.
– Tiho svjedočenje o visočkom životu (neću reći suživotu, jer po Sidranu: “Ko god upita za suživot – treba ga poslati u sukurac”) prije 1992. godine, strah u svjedočenju o momentima kada su najgori ljudi u Visokom vodili grad, odlučivali o životu, smrti i demografiji.
– Oprez u govorenju ili potpunu tišinu o skoro pa ispunjenoj viziji da od Visokog do Sarajeva neće biti srpskog uha.
– Indirektno davanje prava za osvetu, koja nije ništa drugo nego smišljeno i planirano nanošenje zla, uz opravdanje.
– Bjesomučnu kupovinu tuđih domova po cijeni namještaja koji je u njima, i voćnjaka po cijeni godišnjeg uroda, uz notu integracijske vizije i sna o jedinstvenoj, nezavisnoj, multietničkoj i multikultivacijskoj Bosni i Hercegovini. To su radili i Banjalučani, Zvorničani, Bratunčani, Srebreničani i Trebinjci? Jesu, jednako je gadno. Oni su bar rekli šta žele.
– Činjenicu da su u Opštini i drugim institucijama zapošljavana djeca dobrostojećih roditelja, koji su postali dobrostojeći u vrijeme kada su roditelji djece ubijenih pripadnika Armije BiH i dobili taj privilegizovani, šehidski status. Koji se, dabome, u bilo kakvom privilegijskom elementu, odnosi samo na Onaj Svijet.
– Već tradicionalno poređenje Visokog sa Palama i Grudama.
– Kupovine u Kiseljaku i Vitezu, i slavodobitni izraz lica u momentu kada govore o visočkim zatvorenim prodavnicama.
– Kurbane podijeljene na unaprijed napisane i striktno markirane spiskove. Robnorazmjenske kurbane.
– Nenapisane pjesme o ljubavnim sastancima u Goranima, nenacrtane slike pejsaža Visokog sa Krtnice ili bar sa Ravana.
– Nesaradnju sa Semirom Osmanagićem. Morali su biti ozbiljniji.
– Saradnju sa Semirom Osmanagićem. Moralo se znati čija je to zemlja.
– Svaki gram kupljenog suhog mesa Bajre, Gavrilovića ili Lijanovića.
– Pobjedu Narodne stranke radom za boljitak.
– Ulogu islamske zajednice u kreditnim aferama i triologijama.
– Nekako preneseno vjerovanje da će se BiH integrisati tako što će RTS pustiti pjesmu „Nek neka padaju ćuskije“, i tako što će srpski narod u Bosni i Hercegovini, opijen sevdahom, prihvatiti ideologijsku matricu Alije Izetbegovića. Ujutro mislim jedno, popodne drugo, a navečer treće. Ali još od 1945.godine – jedno – isto.
– Nesvezane pojaseve u automobilu uz objašnjenje da pojas „guši“.
– Često su nas učili da se zaljubljujemo u sebe, nauštrb vjerovanja u sebe.
I, konačno:
– Kupljene ispite.
– Kupljene diplome.
– Kupljene vozačke dozvole.
– Kupljene poslove.
– Kupljene privilegije u sportskim i nesportskim klubovima.
– Kupljene ljubavi.
– Duše prodane đavolu, razvratu, nakaznim i beznačajnim odrednicama, pojednostavljeno: novcima.