Sujetna osoba je ona koja ima naviku da ističe neke svoje navodne kvalitete, za koje drugi smatraju da ih ona ne posjeduje. Ona često reaguje uvrijeđenošću kada joj drugi ne potvrđuju njenu sliku o samoj sebi. I zato biti sujetan znači umišljati vlastitu vrijednost, biti prepotentan, biti ponosan ni zbog čega.
Jedna od najskrovitijih dimenzija ljudske duše je sujeta.
Kada nam nešto nepoznato zagrebe u dubini duše, dok prolazimo kroz razna iskustva sa ljudima, a što ne liči na poznata osjećanja, najvjerovatnije je na djelu manifestacija sujete. Na njoj se može najviše primijeniti ona narodna poslovica – oko samo sebe ne vidi.
Kad za nekoga kažemo da je sujetan, obično pod tim mislimo nešto negativno.Tim izrazom osuđujemo ili odbacujemo. Sujeta je osobina koja se ne cijeni. A u stvari nema čovjeka bez sujete.
Po tome ispada da svi svakog osuđuju ili odbacuju, jer je sujeta opšta pojava. Ona se uvijek ne vidi, ali samo zato što je krajnja podloga ljudske prirode. Dok dođemo do nje, moramo proći sve one slojeve ličnosti kojim čovjek gradi svoje odnose sa drugim ljudskim bićima.
Sujetni ljudi ne vide dimenzije svoje sujete .Oni, najčešće i ne znaju da je imaju. Obično svoju nelagodu tumače kao zlonamjerni atak svoje okoline. Doduše, većina pogrešno identifikuje i tuđu sujetu, tumačeći je kao lošu narav ili agresivnost.
Sujeta je suptilna forma ispoljavanja egoizma.
Ljubomora i posesivnost su takođe načini izražavanja egoizma, toliko rašireni u društvenim odnosima da ih maltene smatramo normalnim socijalnim pojavama. Istog su porijekla uobraženost, gordost i arogancija….i, zaista, pitamo se ima li išta u ljudskoj svijesti osim egocentrizma.
Za razliku od svih nabrojanih vidova ljudske sebičnosti, sujeta je izatkana od najnevidljivijih niti. Ona je onaj nevidljivi pokretač bizarnih ljudskih postupaka izbegavanja odnosa sa životom.
Kad, na primjer vidite na nekoj “važnoj” sportskoj manifestaciji svo to mnoštvo od publike i navijača u stvari gledate, čast izuzecima, ljude koji zadovoljstvo takmičenja i sportskog izražavanja lično izbjegavaju, posredno se diveći onim koji su hrabri da se pokažu. Zašto ima tako malo mjesta gdje se ljudi tjelesno izražavaju kroz ples i muziku?
Mnogim kreativnim ljudima , bez obzira na oblast izražavanja, opada kreativnost kada javno nastupaju. U suštini sujeta je uzrok takvih ponašanja. Mi se plašimo izražavanja svojih potencijala, da ne narušimo prethodno stvorenu sopstvenu, lijepu sliku o sebi, ako javno mnjenje bude svjedok naših slabosti i neuspjeha.
Međutim, sujeta ne mora samo biti razlog izbjegavanja odnosa sa ljudima. Ona može biti razlog forsiranja odnosa i potrebe za izražavanjem svojih kapaciteta, želja i potreba. Drugim riječima sujeta može biti faktor rađanja ljudskih ambicija da se postigne neki cilj, položaj ili stanje.
Ako moj susjed napravi lijepu kuću, ja ću napraviti jednako lijepu, ako ne i ljepšu. Neko drugi vozi najnoviji model luksuznog automobila, ja krećem u komplikovane planove kako da steknem još bolji. Takav stil življenja je uobičajen način uređenja odnosa među članovima svakog društva, u kome je takmičenje osnovni tok društvenog života. Nadmetanje ili takmičenje proističe iz želje svakog čovjeka za dominacijom ili prestižom makar u nekoj socijalnoj oblasti. Moja sujeta je uvijek izraz sakrivene želje za dominacijom nad mojim susjedom . Pošto je to jedno od glavnih obilježja pojedinca i društva nameće se kao prirodno stanje života, koje se uklapa u onu sažetu formulu – čovjek je čovjeku vuk.
Jer, svaka želja za dominacijom je vid pritajenog izražavanja agresivnosti prema drugom ljudskom biću. Moja želja za dominacijom automatski rađa istu takvu želju kod onog ko je u nekom odnosu sa mnom, što neminovno stvara konflikte ili nesporazume.
Zato najčešće, u svakodnevnom životu, umjesto ljubavi imamo sukobe, odbojnost i nemire. Sukobi traju jer niko ne želi da odstupi od svoga prvenstva u ostvarivanju ličnih potreba. Možda vam izgleda da je želja za dominacijom krajnji uzrok konflikata među ljudima, ali nije.
Želja za dominacijom i agresivnost koja iz nje proističe posljedica su dubokog straha od gubitka sebe ili straha od nestajanja.
Na osnovu ovog uviđanja, možemo reći da je sujeta, kao specifična forma nametanja sebe društvenom biću jedan oblik manifestovanja egzistencijalnog straha ili straha od nestajanja sa pozornice života.
Sujeta, koja proradi bezbroj puta na dan u našim odnosima govori da duboko u nama neprekidno tinja strepnja da ne izgubimo ili da ne ostvarimo svoje ciljeve i ambicije, jer nas drugi svojim riječima i djelima podsjećaju na naše nezadovoljene motive.
Sujeta je indikator iskrivljenog odnosa prema životu, ljudima i stvarima. Ona je pokazatelj življenja u zabludama.
Zato je sujeta izraz čovjekove slabosti ili nemoći. Ponekad se ta nemoć kompezira maskom gordosti koja daje utisak moći.