Izlazak ratnog zločinca Darija Kordića iz austrijskog zatvora na
slobodu, nakon što je odslužio dvije trećine kazne zbog odgovornosti za
masakr u Ahmićima, zapravo je samo jedan u nizu momenata iz kojih bismo
trebali nešto naučiti, prema onoj drevnoj, a tako mudroj, da je
historija učiteljica života. Nažalost, Ciceronova izreka se ponekad
percipira upravo suprotno od onoga što je veliki govornik svojedobno
želio iskomunicirati širokim narodnim masama. U pitanju odnosa
etnonacionalnih skupina prema osuđenim ratnim zločincima sa Balkana, već
smo navikli da manje-više pompezni dočeci zapravo sugeriraju želju za
ponavljanjem krvavih poglavlja historije i pravljenjem istih grešaka
koje smo svi osjetili na jedan ili drugi način. Istina, ukoliko ste
inklinirani humoru u teškim situacijama, uvijek se možete gorko
nasmiješiti uz pisanje portala kao što su Croportal.ba ili Dragovoljac.com.
Nakon
slijetanja na Pleso, Kordić je glasno cmoknuo sveto hrvatsko tlo, začuo
se odnekud Thompson, zgražalo se nad kazamatima u kojima sjede
Kro-uznici, Zvonimir Šeparović, Ivić Pašalić i Zdravko Tomac su, između
ostalih, zdušno pljeskali, suze su općenito i specifično bljeskale u
muškim pa još hrvatskim očima i sve je izgledalo kao da će monsignor
ovaj ili monsignor onaj reći, glasom punim dostojanstva, kako je
hrvatski puk patio zadnjih, pa bar 2025 godina.
No, onda se desio ‘incident’ kako je političku subverziju mirovnog
aktiviste Zorana Ivančića opisala većina elektronskih medija. Ivančić,
koji je tu zajedno sa Sabinom Šabić, nosio transparent na kojem je
stajala brojka 116 (broj žrtava u Ahmićima) je u momentu shvatio da mora
uraditi više da bi izazvao reakciju. Prelazeći iz pasivne forme otpora
(nošenje transparenta koji neko može vidjeti, a i ne mora) u aktivnu (
glasan povik Sotono, ubojico koji je Ivančić uputio Kordiću) je
svakako doveo Ivančića u opasnost jer je nekoliko stotina Kordićevih
pristaša i drugih Ustaša bilo tu da proslavi svog ’heroja’. Ivančić je
zadobio lakše tjelesne ozljede jer su ga policajci, na vrijeme, ipak
izvukli iz mase, za linč spremne.
upotreba riječi incident za opis aktivističke akcije nas opominje
koliko duboko i daleko je Balkan otišao u normalizaciji ratnih zločina. Incident je riječ nabijena negativnom energijom, riječ čiji su sinonimi izgred i nemio događaj.
Riječ koja ukazuje na to da neki izgrednik narušava funkcionalnost
jednog sistema. Riječ koja izostavlja svu nakaradnost tog sistema.
Dočecima ratnih zločinaca, dakle osuđenih a ne oslobođenih, kojima smo
svjedočili u zadnje vrijeme možda još uvijek nedostaje crveni tepih, ali
ovi nacionalistički performansi jesu fašističke priredbe na kojima se
pokušava reproducirati, pod uticajem selektivne empatije, ona slavna mi smo se samo branili, najčešće goloruki, a oni drugi su krvoloci, monstrumi i aždaje.
Naravno, ljudi koji izgovaraju takve simplifikacije najčešće nisu ni
svjesni sopstvenog nacionalizma, upravo zato što su im društva u kojima
žive omogućila da taj nacionalizam oprirodne i internaliziraju u
percepciju sopstvenog identiteta.
smatra da je učinio nešto osobito hrabro. Sama ’heroizacija’ tog čina,
također prisutna u medijima, i nije toliko bitna, jer ’incident’
prvenstveno ukazuje na tri elementarne stvari, znatno bitnije, koje
Ivančićev nastup iz pozicija borca za ljudska prava ali i etničkog
Hrvata sugerira. Prva je da je zaista potrebno agresivno narušavati
trajektorij normalizacije ratnih zločina ovakvim i sličnim aktivističkim
djelovanjem, jer balkanska društva postaju sve otupljenija u svom
kritičkom odnosu prema kompliciranim prošlostima. Druga, podjednako
bitna, je opet jedna stara, da akcija povlači neku vrstu reakcije.
Reakcija na Ivančićevu subverziju je ovog puta došla iz istog ideološkog
okvira i može se promatrati kao proširenje i produbljenje Ivančićevog
čina. Pred Zagrebačkom katedralom su se, naime u organizaciji Kuće
ljudskih prava, Antifašističke lige Hrvatske te Platforme 112, okupili
aktivisti i građani koji su nosili papire sa imenima ubijenih u Ahmićima.
pojedinca protiv dominantne nacionalističke paradigme je, dakle,
pokrenuo niz organizacija da uobliče protest koji će, ipak, igrati
određenu ulogu u borbi za kolektivna sjećanja. Povik sa margine,
usamljen i možda jedva čujan, se pomjerio za jedan korak prema centru,
što je, realno gledano, jedini način na koji balkanska društva mogu
jednog dana doseći neku vrstu istinskog suočavanja sa prošlošću. To
suočavanje, kakve god kakvoće bude, mora biti kolektivno po svom
karakteru, što se, sa ovim političkim i medijskim faktorima na sceni
neće desiti. Dotad, Ivančićeva akcija ukazuje na to da individualne i
slične subverzije mogu biti dio procesa edukacije šireg pučanstva. Ne
onog koji upoređuje Kordića sa Isusom Kristom, njima spasa nema, već,
nadajmo se, onog koji danas odrasta na Balkanu. Treća bitna stavka
Ivančićevog protesta je ponajviše vezana za medijsku reprezentaciju. Na
ovaj način je ovaj mirovni aktivist ukrao jedan dobar dio medijske
pažnje od samog ratnog zločinca o kojem bi se svakako pisalo u medijima.
Ovako, Ivančić je bar nekoliko dana bio posvuda, davao intervjue,
konstruirao jedan novi aktivistički prostor iz kojeg se može dalje
djelovati kroz same novinske naslove. U tom djelovanju, koje, da bi se
došlo do značajnih efekata podrazumijeva nastanak veće kritičke mase od
one koju obično vidimo, je upravo aproprijacija medijskog prostora kao
jedna od strategija koje se moraju pažljivo i konstantno njegovati.
je, nakon svega, uručen i papir u kojem stoji da ga se tereti za
narušavanje javnog reda i mira. Pravednosti pravorijeka ipak neće biti
jer je ustanovljeno da ipak, i pored najbolje volje, nema osnova za
podnošenje optužnog prijedloga protiv aktiviste. Incident će
ostati da svijetli u inače ’normalnim’ životnim okolnostima u kojima se
Dario Kordić izjednačava sa Isusom. Nekako ne vjerujem da bi Isusu bilo
osobito drago da to čuje. Iako je i Bog Hrvat.
Tekst jeuz dozvolu autora preuzet sa portala Media.ba