„I dalje nadolaze opasni dani,
i više od same vode iz neba,
čovjek neka se sam sebe bojati počne”
Jan Werich – Potop
Tačno dvije sedmice nakon katastrofalne hiljadugodišnje velike vode, odnosno pravog potopa, Doboj izgleda sablasno. Trenutno je u toku čišćenje objekata i ulica, odvoženje smeća. Daleko od toga da je situacija normalna.
Blato i mulj su se još uvijek zadržali u kućama koje su bile najbliže rijeci Bosni, pa ih je ona “posjetila” nevjerovatnom brzinom i snagom, kao što je to bilo u naselju Usora.
Tamo je doprla do prvog sprata, i bila je visine preko 4 metra.
Dva mladića koja pomažu komšiji kažu da su im prvi protekli u pomoć stanovnici Tešnja i Gračanice, koji su im slali hranu vodu i higijenu.
Ulazimo u kuću koja je kompletno uništena, namještaj je izbačen vani, uklanja se parket iz dnevne sobe. Kuhinja još nije došla na red za čišćenje. Na sobama po zidovima vise jedino porodične fotografije, da se, valjda, ne zaboravi da su tu prije samo petnaestak dana živjeli ljudi. Sve dok ih nije posjetila voda, tog kobnog 15 maja 2014.godine.
Pored osnovnih potreba kao što su hrana i voda za ljude koji su ostali u svom gradu, na terenu je potrebna i konkretna pomoć – građevinski materijal, sanitarije, i sve što može pomoći ljudima da iole povrate život kakav su imali prije “velike vode”.
U porodici Milutinović nam kažu da su im poplavljeni svi prateći objekti u dvorištu.
”Sto posto, sve je uništeno, voda je bila četiri, a na kraju pet metara, šta da vam kažemo, sve je išlo tako brzo, jednostavno, za šest minuta voda je bila u visini tri metra, nisi se mogao uopšte snaći”, kaže nam najstarija ukućanka u porodici Milutinović.
“Ko bi mogao sanirati štetu, sve što su tri generacije stekle, voda je uništila”, dodaje.
“Ja imam supruga koji je ratni vojni invalid, koji je imao težak moždani udar i potrebna mu je tuđa njega, a svi su centri otišli. Imam troje djece, jedno je zaposleno na određeno vrijeme, a dvoje je nezaposleno. Ja sam se trudila da ne prodajem ništa od imovine ranije, a sad mi je otišao posljednji vagon koji imam”, priča nam i pokazuje površinu koja je početkom maja obilovala povrćem. Vrt je bio prvi na udaru rijeke Bosne.
“Ja imam doživotno posla oko ovoga što pokušavam da spasim, a oko sedamdeset posto mi je uništeno. Ovo što je “preživjelo”, sigurno ću pola morati da bacim.”
“Hrane i vode imamo, donose prijatelji jer smo na takvoj lokaciji i mi smo poznatija porodica Milutinović. Rat nam nije napravio toliko štete koliko ovo. Koga ja sad da molim da sanira ovo, koliko toliko, ovu sirotinju”, kaže nam ova baka.
Na pitanje da li su dolazili procjenitelji štete, ona veli da je formirana komisija, ali da se ne nada previše.
“Koliko je to sve dostupno malom čovjeku? Jer od ove sirotinje, svi su građani drugoga pa do petog reda. Ko može sanirati moje uspomene, slike i te stvari”, rekli su nam u Milutinovićima.
Na drugom spratu, nalazi se njen suprug, nepokretan i ovisan o tuđoj njezi.
Centar grada – koji to više nije
Dobojlije kažu da se kabasti otpad iz ovog grada odvozi brzo i da kamioni neprestano rade.U to smo se i sami mogli uvjeriti.
Doboj više nije isti grad kao prije samo 15-ak dana. Centar grada kao da ne postoji više. Nema živosti, nema uobicčjene gužve na glavnoj dobojskoj ulici. U centru grada ne radi niti jedna radnja, sve je bilo potopljeno. Mještani koje smo zatekli hodaju sa maskama na licu. U gradu se još uvijek osjeti miris vlage, blata i fekalija.
Stanovnik kojeg smo sreli u centru grada kaže nam da je “Doboj u haosu”. On je samoinicijativno izašao da pomogne pri čišćenju ulica.
“Naroda nema, svi koji nisu poplavljeni, a koji su mogli, otišli su put Tešnja i Teslića. Mrtvo je ovdje. Ovo što nam se desilo, desilo se, ali šta i kako sutra u Doboju?”, pita se on.
Osnovna škola Vuk Stefanović Karadžić u centru Doboja, bez djece, izgleda užasavajuće, pogotovo kada znate razlog zašto se u školskom dvorištu ne čuje dječija vriska, i zvono za početak nastave.
” Kada je nailazila velika voda, djeca su u školu došla u 7, a već u 9 su evakuisana. Voda je poplavila prvi sprat kompletno, ušla je u fiskulturnu salu i napravila haos”, kaže doktorica Sanja, koja nas je provela kroz školu.
Ova fiskulturna sala najveća je fiskulturna sala jedne osnovne škole u u BiH.
Rijeka je bila toliko jaka da je iskrivila metalne šipke za penjanje u sali. Protiv takve vode, teško je bilo boriti se.
Sanja nam pokazuje opremu za florbal, koju su koristili članovi udruženja za djecu sa posebnim potrebama.
“Teško je to baciti, a moramo. I to je neko nama donirao”, kaže nam Sanja.
Pokazuje nam prostorije udruženja, koje to više nisu.
Na svakom koraku ljudi prilaze, mole za pomoć.
Ispred Doma zdravlja ugledali smo i grupu djevojaka i momaka iz Gacka, i oni pomažu Doboju.
Sve u svemu, najteže predstoji. Doboj kao “grad stradalnik” sad mora ući u fazu velike i radikalne obnove, a za to će biti potrebno vrijeme, strpljenje, i ono čega se svi pribojavaju da će biti najmanje – novca i konkretne pomoći.
