Povod za razgovor s ovim međunarodno priznatim umjetnikom,
autorom četrdesetak kantautorskih albuma, muzike za oko150 kazališnih
predstava te preko 50 filmova i televizijskih serija je
dokumentarno-biografski film “Moj zanat” u režiji srpskog redatelja Mladena Matičevića,
koji se upravo prikazuje u kinima diljem zemlje. Kao narator na
dokumentarnoj pozornici, Arsen nas kronološki vodi najznačajnijim
postajama svoje karijere i života, o kojima smo nešto više pokušali
doznati za njegovim omiljenim stolom u bistrou hotela “Esplanade”, na
mjestu gdje, kako je to Krleža davno rekao, završava Europa a počinje Balkan.
– Na današnji dan (22. aprila) rođen je Lenjin, a umro je 1924. Iste godine je rođen moj veliki prijatelj Bulat Okudžava, iste godine i Charles Aznavour.
Biti rođen u godini Lenjinove smrti, koliko je to daleko? – upućuje nam
svojevrsno metafizičko pitanje, pa se prebacujemo na ona nešto
aktualnija.
Nisam apolitičan, već antipolitičan
“Moj zanat” će 8. maja imati beogradsku premijeru. Koliko ste
dosad zadovoljni odjecima i dojmovima s velikog platna, koje je postalo
pozornica za još jednu vašu glavnu ulogu?
Rekao bih da film ide dobro, igra se non-stop; također me zovu iz
Bosne i Hercegovine i pitaju kada će kod njih doći, interesa ima
posvuda. Mislim da je film diskretan i lišen samoljubivosti, što je čest
slučaj u raznim zabavno-estradnim emisijama u kojima svi govore u prvom
licu samo o sebi i svojoj vlastitoj veličini – ne mogu to više gledati,
pa kada neke od takvih vidim, odmah otkazujem TV pretplatu. Film je
sniman s manjim prekidima gotovo tri godine, na mnogim lokacijama i u
različitim ambijentima, ali nisam se za njega nudio, samo sam
opsluživao. Već su snimani neki filmovi o meni, prvi u Pragu, drugi u
Poljskoj, potom su snimali Zdravko Šotra i Silvije Hum, a
bili su to uglavnom televizijski produkti. Ovaj o kojem govorimo prvi je
takav koji ima neki filmski oblik, dakle rekli bismo da ide po kućama.
Jer danas sam sve manje umjetnik iz uvjerenja, a sve više iz usluge, pa
tako ako nešto trebaš, računam na kuće. Ipak, zaključio bih da film, uz
stanovitu otvorenost, zadržava određenu diskreciju. Dosad nisam dobio
nijednu lošu vijest vezanu uz njegovo prikazivanje.
Poznato je da u pravilu zadržavate diskreciju u svojim
javnim, pogotovo medijskim istupima, pa ipak, u filmu na jednom mjestu
kažete da vam je život zadavao udarce, pri čemu posebno ističete one
političke i vjerske: možete li nam ih malo više približiti?
Neću ih približavati i o tome neću govoriti, jer nevolje su počele
već u trenutku kada sam objavio prvi ciklus pjesama “Čuda” u listu
“Prisutnosti” u Zagrebu, zbog čega sam dobio otkaz kao muzički suradnik
na televiziji i više se tamo nikada nisam vratio, te sam do današnjeg
dana ostao freelancer, slobodnjak u poslu. Imao sam i kasnije
problema sa svih strana, ali o tome neću govoriti iz jednostavnog
razloga: kada žrtva priča o sebi, uvijek je ponižena, uživa samo zlotvor
koji je obavio to poniženje i koji je u sjeni, prema tome prepričavati
svoje nevolje znači ponovno žrtvovanje.
Znamo da se klonite politike i ideologije, tih kategorija bez emocija…
Nisam apolitičan, već antipolitičan.
Ipak, u jednom beogradskom dnevnom listu prije mjesec dana
ste rekli da bi Jugoslavija bila dobra i našoj djeci, jer ste u njoj
napravili karijeru i živjeli život u punim bojama. Biste li se danas, da
imate 18 ili 20 godina, usudili živjeti životom slobodnog umjetnika u
ovoj zemlji?
To o punim bojama nisam rekao, to je netko dodao. A što se tiče
života slobodnog umjetnika, upravo ga živim, to je život slobodnog
penzionera. Kao student sam dobivao stipendiju, da bih nakon nje prešao u
penziju. Što sam dobio od drugih? Evo, moja djeca, Matija, Sandra, slobodni su umjetnici i supruga Gabi
je slobodna umjetnica slobodnih uvjerenja. Biti slobodnjak jest
stradavanje, ali i vrlina. Jer nekome se klanjati svako jutro, kod mene
to ne bi išlo. Nemojmo sada ni pljuvati ovo vrijeme u kojem živimo, jer
nijedno vrijeme u nas nije lako. I nekada je bilo siromaštva. Moja
pjesma “Ni jedno vrijeme nije moje” završava stihovima: Ni jedno vrijeme nije moje / ja visim kao drveni lutak / kazaljke neće da se spoje / pogriješim uvijek za trenutak.
Hoću reći da nisam bio miljenik niti jednog vremena. Bilo je ljudi koji
su mi bili skloni, do kojih je, kao i danas, diskretno dopiralo to što
radim, ali nikada nisam bio tzv. javno dobro, već vrlo često javno zlo.
Skroman, divan Sartre
Neki se vaši stavovi mogu naslutiti iz vaših pjesama, recimo u
“Ratnim profiterima” kažete da ide vrijeme, da kuca sat. Je li taj sat
konačno otkucao, odnosno kako vidite današnju Hrvatsku?
Ta je pjesma s albuma “Ministarstvo straha” – trebalo se usuditi
napraviti takav album. Pitam se gdje je u to vrijeme, dakle devedesetih,
bila hrabrost onih koji se danas samoveličaju? Dok sam sa svojim
istomišljenicima dobrotvorio, takvi su drobotvorili. Oni su grijali
guzice, a sada govore “mi koji smo davali krv”. A kako vidim Hrvatsku?
Nije lako. Živimo u vremenu za koje kažem da je stabilno nesigurno,
ustabiljeno u toj poziciji u kojoj jest, a vi dalje razvijate tu tezu
kako hoćete. Danas mislim o tome kakva je sudbina djece. Kod nas se
stabiliziralo vrijeme neizvjesnosti. Ruše se spomenici, mijenjaju nazivi
ulica, ljudi moji, teško mi je o tome, ne suditi, već mi je teško
sudjelovati. I ne sudjelujem, koliko god mogu. Meni već ide odjavna
špica, kako je to lijepo rekao moj prijatelj, veliki Duško Radović. Ili kao što je rekao: život je prošao, a ti si ostao.
Još u ranoj fazi vaš su muzički izraz prepoznale mnoge visoke
ličnosti: spomenimo Krležu, pa državnički par Jovanku i Tita kojem ste
svirali na putovanjima na brodu “Galeb”. Sjećate li se kakve anegdote s
Titom iz tog vremena?
Bio sam vojnik u to vrijeme i to je bilo naređenje: tko je želio da se ukrcam na “Galeb” ne znam, možda čak osobno Tito.
Putovali smo, između ostalog, do Aleksandrije, svirao sam vojnicima na
brodu i navečer Titu u nekom restoranskom prostoru na vrhu broda, gdje
se nalazila pušionica. On je čak osobno odsvirao jednu Chopinovu
etidu, a kada sam potom krenuo pjevati jednu pjesmu, neću reći čiju i
koju, on je rekao: “Što Arsen pjeva te gluposti, a ima tako divne
stvari?” Nisam imao pojma da on uopće prati moj rad, bila je to 1964.
godina.
Družili ste se i surađivali s mnogim velikim svjetskim
kantautorima i šansonijerima, Aznavourom, Sergiom Endrigom, Okudžavom,
Vladimirom Visockim, putovali ste vlakom s filozofom Jean-Paulom
Sartreom i njegovom suprugom, također filozofkinjom Simone de Beauvoir.
Iza vas je desetak turneja po ondašnjem Sovjetskom Savezu, području koje
i danas izgleda nestabilno, prvenstveno zbog stanja u Ukrajini?
Čudno je dvojstvo koje je tada vladalo u Sovjetskom Savezu: Visocki
je na primjer bio prognanik u odnosu na režim, a istovremeno je bio
glavni glumac u kazalištu Taganki. Radio je u Parizu, bio najugledniji
glumac tog vremena, a istovremeno izopćenik. Isto kao moj Okudžava: bio
je zabranjivan, majka mu je 16 godina provela u gulagu, otac mu je
ubijen u Staljinovim čistkama, sam Bulat je bio prvoborac u
Drugom svjetskom ratu – što su ti ljudi prošli? Doći iz Moskve do
Šibenika vlakom, presjedati u Perkoviću, a sada nema više ni vlaka.
Nemojte me više puno pitati… Žao mi je ovog što se dešava danas u
Ukrajini, u kojoj je bilo divno i o čemu mogu reći samo najbolje. Prvi
put sam u Kijevu bio 1963., a danas je tamo dramatično i mučno mi je sve
to gledati. Sa Sartreom i Simone de Beauvoir putovao sam
vlakom od Odese do Kišinjeva, ona je uglavnom čitala ili gledala kroz
prozor, s njim sam o svemu razgovarao. Neka ostane tajna o čemu:
skroman, divan, Sartre je bio totalni ljevičar.
Aktivni član PDV-a
Kada spominjete vlak, Šibenik je ostao bez željezničke linije
za Zagreb: opjevana pruga u Perkoviću, gdje se iskrcao i sam Okudžava,
ukinuta je ukazom države zbog nerentabilnosti. Otišli su sada
bespovratno, kako vaša pjesma kaže, “naši snovi prema svijetu, s
Perkovića preko Knina”? Spremate li kakve nove pjesme?
To ne mogu shvatiti, Gabi i ja jako volimo vlakove. Moj novi CD koji
će, nadam se, izaći, zvat će se “Suputnici”, posvećeno onima koji su
zajedno putovali; to su svjetski kantautori i ja s njima, uglavnom u
mojim prijevodima, uz klavir pokojnog Stjepana Mihaljinca. Pa kako bez vlaka, ljudi moji?!
Dogovarajući ovaj intervju, u nekoliko ste navrata kazali da
budemo milostivi. Dojma smo da su bogovi ipak bili milostivi prema vama:
nezaboravne pjesme, romantične ljubavi, djeca, mirna mirovina, zdravlje
u bolesti, odlasci u Šibenik, u vašu Težačku ulicu…
Ma koja mirna mirovina! Sram me je i spomenuti kolika je. Nakon što
sam završio gimnaziju i dvije srednje muzičke škole u Šibeniku i
Zagrebu, apsolvirao pravo, diplomirao na Muzičkoj akademiji, dobio neko
ordenje, među kojima je i onaj Titov zasluge za narod, imam mirovinu
koja bi mi mogla pokriti troškove stubišnog svjetla i odvoza smeća. Ali
moram priznati da Gabi i ja jednom mjesečno od države dobivamo ono što
nazivam posmrtnom pripomoći, dok sam istovremeno aktivni član PDV-a.
Dakle to je sve što ste zaslužili za nešto više od pedeset godina umjetničkog rada?
Krajem veljače, točnije 24., obilježio sam deset godina od
transplantacije jetre u Padovi, a istog datuma prije pedeset godina
diplomirao sam na Muzičkoj akademiji. Prije toga sam bio u melosima,
tzv. kolektivni pjevač, pa u nekoliko kvarteta, našao sam se nekim
čudnim stjecajem okolnosti u onome što se kod nas zove estrada ili
zabavna muzika, ali sam tu dobio tih pedeset godina uvjetno, s pravom da
se branim sa slobode. I još se uvijek branim i branit ću se fino all’ultimo momento.
Tekst je preuzet iz Novossti