Kada je studentica Jelena
Topić danima ćutala na prijedorskom trgu, domaći i regionalni mediji sa
zanimanjem su pratili njenu ćutnju, učitavajući joj uporno smislen razlog, kao
što je nezadovoljstvo socijalnom situacijom ili protest protiv ratne prošlosti
Prijedora.
Kada je cijela Republika Srpska, u vrijeme nedavnih socijalnih
protesta, zanimljivo ćutala, niko od domaćih medija nije ponudio neki od
razloga koji su ponuđeni nekoć Jeleni. Niko se nije usudio tu zajedničku ćutnju,
koja je slomljena tek u nekoliko kratkih navrata, okarakterisati
simptomatičnom, iznenađujućom ili čak demonstrativnom. Priča bi zasigurno bila
zanimljiva auditorijumu. Sušti senzacionalizam bi bio pustiti u eter tvrdnju da
prosvjedi ipak postoje i u našem entitetu, jer se javno ćuti uporno i izdašno, dok
se u drugom dijelu zemlje javno i bijesno govori o onome o čemu se u nas svaki
dan tiho i intimno priča na kafama. O aferama onih u vlasti, redovima
nezaposlenih, prevarenim radnicima, korupciji…
Mediji ipak nisu ponudili
niti jednu od kvalifikacija kolektivnoj ćutnji, ne zanimajući se uopšte za njen
karakter i sudbinu hiljada onih što su ćutali u vrijeme bh. socijalnih
demonstracija. Svojevremeno im je mnogo zanimljivija bila jedna mlada djevojka
što stoji na trgu, „plemenito“ odbijajući svaku političnost. Hiljade ostalih
što ćute nemaju valjda taj potencijal mladosti, svježine i sigurne nepolitičnosti.
Možda bi na ponudu medija da se ispolitizuju vlastitom pričom o vapećoj
nepravdi mogli odgovoriti pričajući o svojim socijalnim mukama, niskim
penzijama, otpremninama, pljačkaškim privatizacijama… Jednom riječju, imali
bi šta reći.
No, to onda već ne bi bila „umjetnost“, kako je vide mediji i djevojka što ćuti. Sve
bi uprljali ti mizerni, ćutljivi, sumnjivo apolitični, sa svojim bijednim malim
ljudskim pričama. Platama koje ne primaju. Mitom koji plaćaju na svakom koraju.
To nije larpurlartizam Srpske sa prijedorskog trga. To je prozaična prizemnost.
Gadost. Svakodnevnost. Tu nema šta da se „iskomunicira“, a peformans je
komunikacija apolitičnom ćutnjom kako je medije naučila studentica. Ipak, iako ih mediji, u
njihovoj dosljednoj ćutnji dok zemlja gori, nisu blagonaklono registrovali kao
mladu apsolventicu, vlast jeste, te su oni što ćute svojom ćutnjom, paradoksalno,
određivali u mnogo čemu tijek događaja.
Ako je poenta performansa u nas što bolje
ćutati i izazvati efekat, moramo priznati da je Republika Srpska izvela vraški
zajeban performans, primijetili to naši mediji ili ne. Oćutali smo Tuzlu.
Dobro, mirno smo se okupili i prošetali balone, potvrđujući da smo u saglasju
sa premijerkom i njenom predstavom demokratije mirnih protesta u apsolutno
sređenoj sredini koji završavaju sa novčanom kaznom demonstrantima.
Onda smo
oćutali i Sarajevo. Ovdje moram primijetiti nagovještaj ospoljene subverzije.
Niko nije pokazao bol zbog arhivske baštine, iako je Nebojša Radmanović javno
tugovao. Osim ovog incidenta, demonstrirali smo saglasje sa vladajućom elitom.
Sve vrijeme naše zajedničke ćutnje, predsjednik je nervozno obigravao oko nas,
idući čak i do Beograda na konsultacije, praveći od sebe sumnjivo lice pred
jednom posve regularnom tišinom.
Onda je neka mladež u Bijeljini galamila,
prijeteći da moramo ćutati još bolje. U dnevniku Jelene Topić „Kako ćutati u
Republici Srpskoj“ piše da su se i njoj dešavale slične stvari na prijedorskom
trgu. Ono, prilaze ti svakakvi neugodni ljudi i agresivni klinci dok ćutiš.
Koliko sam shvatio iz njenog priručnika, bitno je samo dostojanstveno produžiti
ćutanje. Tako je i bilo. Predsjednik je sastavio i izjavu sa Vučićem,
utvrđujući da smo stabilni i da ćutimo, što ga je opet izložilo sumnji. Mi smo već
bili zakleto stabilni i ćutljivi.
Ali nevjernici i dalje ne
vjeruju da je performans ćutnje Srpske apolitičan, kao i prethodni rad
prijedorske studentice. Smatram da ovdje
mediji opet nisu pošteni prema našem kolektivnom performansu, za razliku od
ranijeg indivudualnog primjera ćutnje. Dobro se sjećamo kako je preteča
ovdašnje ćutnje bila pozvana i u dnevnik da se objasni, oćutavši i tamo pitanje
voditelja.
Kolektivna ćutnja u vrijeme aktuelnih socijalnih nemira otišla je
korak dalje. Ona ćuti van vodećih medija. U dnevniku joj ne dopuštaju da javno
ćuti. Niko je ne objašnjava. Svi je izbjegavaju. Pojedini optimistično tvrde da
ćemo i mi iz Srpske progovoriti. Da ćemo i mi svoj plenum pronaći. Mi i dalje
ćutimo. U Federaciji gore zgrade i auta. Mi smo se odlučili da gore jezici.
Prvo nazivaju nasiljem. Nas ne imenuju. Vi sad probajte zamisliti ko je
opasniji.
U analizi svog rada
„Glasno ćutanje“, uzimajući u obzir sadašnje rezultate primijenjene umjetnosti
na koju su se odlučili njeni sugrađani širom Srpske, autorka će moći istražiti i
domete glasnog ćutanja u sredini kakva je naša. Primijetio sam da je zanima socijalna
interakcija, pa će se sad moći zapitati, u svom uvjerenju da je pojedinac moćan
u zamišljenim socijalnim interakcijama, da li je možda moguće socijalno stanje
učiniti vidljivim trpeljivom i sasvim običnom ćutnjom? Ili je bolji recept zapaliti vladu? Ne znam
koliko ovo aktuelno pitanje tišti naše umjetnike, s obzirom da je politika uglavnom
doživljena kao gadna, neplemenita, a iznalasci metoda borbe čine se trivijalnim
u poređenju sa npr. skype ćutanjem u centralnom dnevniku.
Da rezimiramo ishod, upoređujući
dvije ćutnje sa kojima se suočavamo. Ne-politična Jelena Topić obratila se
javnosti, na koncu svega, jednim veoma političnim objašnjenjem da je njeno
ćutanje ne-politički performans „Glasno ćutanje“, odosno njen ne-politički autorski
rad, kao ne-politične apsolventice, valjda ne-politične Akademije umjetnosti.
Autorka je dakle negirala eksplicitni politički karakter svog rada, smještajući ga u intimističke
predjele, uglavnom navodeći postfestum lične doživljaje i iskustva nastale kao
reakciju na njen performans. Iako je konkretna i otvorena političnost odlučno negirana,
autorka je u svom dnevniku, u dobro poznatom maniru „politički neutralnog“ domaćeg intelekta, lamentirala nad
mogućnostima djelovanja, socijalnim interakcijima i angažiranošću, ističući
fraze kao što je: „Pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa društvom može
biti vrlo moćan.“
Višednevno ćutanje Srpske,
u vrijeme protesta u Federaciji, okončalo je svoju ćutnju sa tri tačke, za
razliku od svoje prethodnice. Niko se nije
oglasio, kao u radu J. Topić, da projekat nije politički motivisan ili
da je u pitanju promocija bilo koje političke opcije ili ideje. Domaći
vlastodršci lagodno su mogli posegnuti da utvrde ovu očevidnost, bez odlaska u
Beograd i dramatičnih scena, čime su na kraju otkrili koliko ne vjeruju u
prirodu ovdašnje ćutnje i stabilnosti. To navodi na zaključak da je svaki gest, pa i najponiznijeg
naklona, potencijalno opasan i sumnjiv pred korumpiranom elitom, što se guši u
svojoj paranoji, te da se može izvrnuti u znak pobune.
Nazirati konture opisanog ćutanja,
kojeg se naša vlast boji, lako je. Možete ga fizički opipati na prvom
prolazniku. Međutim, davati sigurne ocjene o njemu je već zahtjevan poduhvat.
Usudio bih se samo reći da, za razliku od ćutljive Jelene, ovi ćutljivci
stvarno ćute. Njihova ćutnja nema izvjesni kraj, kao igrokaz sa gradskog trga.
Oni zasigurno ne vjeruju u frazu „pojedinac nije nemoćan, a u interakciji sa
društvom može biti vrlo moćan“. Bar ne kada im to tako pitko i sigurno kažete,
dok tvrdite da ste nepolitični.
Napredujući u svojoj
ćutnji svakim danom, oni su otišli isuviše daleko da bi vjerovali u fraze. Neki
se tješe da su mirni i demokratični kao skup podrške u Banjaluci. I osjećaju
potrebu da to saopšte. Neki im pak paranoično ne vjeruju, pa se nemirno vrte,
putujući do Beograda, buncajući ime
Nataše Kandić i šaljući grupu nasilnika u Bijeljini na njih. I osjećaju da je
neophodno da djeluju. Ovo nije uopšte neobično, jer ako uporno izvrćete
realnost, kao što to čini naša politička elita, susrešćete sa jednoč sa
zagonetkom – da li vjerovati ljudima što samo ćute. Jesu li oni ljudi sa
balonima u Banjaluci stvarno nosili samo balone?
Ogled kolektivne ćutnje se ne završava,
za razliku od studentskog rada, a u njega će se već svojim reakcijama upisivati
uplašena elita, otkrivajući se, dok konačno ne progovorimo. Ako se na kraju još
bude uopšte imalo šta reći.