Organizacija građanskih plenuma, uz sve nedostatke i manjkavosti, pokazuje se kao jedna od najkonstruktivnijih konvulzija u ovoj baruštini od države – koja se na mrtvom vjetru postdejtonske ere tromo valja evo gotovo dvadeset godina, proizvodeći jedino pustoš, truljenje i odumiranje mozga. Pri tome ona sapliće jezik, zapušta ga i neobrađuje, i on obrastao mahovinom i korovom ne može više da artikuliše riječi, da gradi govor. Sve što njime biva proizvedeno u takvim okolnostima jeste krkljanje u neznanju, majmunsko kreveljenje i neartikulisano vrištanje. Takvoj mrtvaji, tom jedinom autentičnom proizvodu ove države, tom neartikulisanom krkljanju i majmunskom kreveljenju, bar u jednom njenom dijelu došao je kraj.
Danas, zahvaljujući organizaciji plenuma u svim većim gradovima Federacije BiH, napokon se počinju artikulisati autentični glasovi građana koji se, ma kako se ovdje tvrdilo da je drukčije, ulivaju u istu maticu nezadovoljstva, nesretnosti i obespravljenosti. I postaje posve jasno da su problemi svih građana jednaki, da sve što tišti jednog, tišti i drugog. Samo je bilo važno probiti tu mučnu entropiju, tu nemogućnost da čujemo prvoga do sebe, da ga razumijemo i da postanemo osjetljivi na njegovu priču. To plenum građana jeste donio. Pao je zid entropije i ljudi su se našli u čudu koliko su stvari jednostavne, kako se u toj deautomatizovanoj percepciji drugog može pronaći dio sebe, dio svojih problema i trauma.
Bujica riječi koja je provalila iz usta građana, to raspetljavanje njihovog jezika, trganje okova korova i mahovine sa njega, toliko je snažna da pustoši sve ono što je godinama stajalo kao brana govoru. Na konkretnom sarajevskom plenumu, na kojem je autor ovoga teksta prisustvovao, izneseno je toliko autentičnih priča građana – koji su ili obespravljeni radnici, ili obesprvaljeni penzioneri, ili obespravljeni invalidi, ili obespravljeni svi – da je gotovo, pa može biti koliko god želite patetično, dirljivo bilo prisustvovati svemu tome. Vi vidite da su ljudi napokon shvatili da sve ono što im kao kamen visi oko vrata, što ih pritišće, guši, lomi, muči, mogu otvoreno i glasno reći, opsovati, naružiti – reći sve što misle o svemu ovome što se oko nas dešava. Pa može to biti možda i jalovo sve. Govorenje gluvom. Govorenje u svemirske rupe. Ali i samo kao mogućnost da se čovjek identifikuje sa drugim čovjekom koji živi u istom glibu i jadu, kao mogućnost da taj govor drugome bude psihoterapija, plenum jeste veliki korak naprijed. Korak koji će sasvim sigurno postaviti temelje iz kojih će građani izgraditi kuću pouka i spoznaja. Koja će ostati kao pokazatelj da usamljenost ipak nije tolika. Da ima mnogo sličnih, istih i jednako ugroženih. Da ima ko da sluša, razumije i razgovara sa nama. Da iza zidina staklenih tornjeva i zgradurina ne sjede nadljudi sa demonskim moćima, nego obični miševi kojima itekako nedostaje strah od građana. Koji moraju biti natjerani da strijepe na svaki građanski povik i riječ nezadovoljstva. Jer građani su njihova vlast! I tako mora biti!
I zamislite, niko od učesnika plenuma ni jednom nije tražio da se ukine Republika Srpska!? Već je sa plenuma poručivano da je ovo borba svih obespravljenih i gladnih građana. Svih onih koji su prevareni, ojađeni i ostavljeni na milost i nemilost avetima neoliberalnog kapitalizma i njihovih kompradorskih elita, pa bili u Republici Srpskoj ili bilo gdje u BiH. Zamislite samo tog čuda, te šokantne istine! Sva ona blebetanja, ona huškačka mrmljanja, Milorada Dodika i njegovih poslušnika, sva strašenja i zveckanja ratom, ukidanjem RS-a, ugrožavanjem Srba u BiH protestima i plenumima, obična su i jadna lakrdija. Čega se toliko boje vlastodržci iz RS-a kada obmanjuju građane ovoga entiteta, kada tvrde da je plenum građana u FBiH nekakva organizacija koja želi srušiti voljeni entitet? Da li se možda u rečenici jednog od govornika plenuma – koji kaže da ga ne zanima da li je onaj pored njega Srbin, Hrvat ili Bošnjak, jer ako smo mi gladni, kako onda mi nismo braća? – krije sav strah „čuvara“ Republike Srpske? Da li u toj rečenici leži taj terorizam usmjeren spram voljenog im entiteta? Da li je ta rečenica ona koja obmanjuje građane RS-a? Da li je ona ta koja je propaganda iz Sarajeva samo da se, vječito ugroženi i prevareni, Srbi diskredituju i ugroze u svojim vitalnim nacionalnim interesima? Tim fantazmama koje zaglušuju prazan stomak i opustošen novčanik.
Ne! Vlastodržci u RS se boje jedno artikulisanog glasa građana. Boje se te stihije koja će ih, neminovno je, pogoditi direktno u lice. I to ne putem zavjere iz Federacije, o kojoj toliko larmaju, nego putem gnjeva vlastitog naroda, kojeg su doveli na sami rub opstanka, a toliko se kunu u njegovu svetost. Ne vidi se baš iz Banskog dvora istočna RS, ne vidi se sav jad i bijeda u kojima ljudi žive. Ne vidi se, ali čuće se. Jednako kao što se ne može kontrolisati vjetar, jednako kao što se ne može spriječiti kiša, sasuće se po glavi vlastodržaca gnjev građana koji više neće nasjedati na strašenja i obmane, nego će misliti svojom glavom i svojim trbuhom. A kada bijeda iz trbuha progovori neće više pomoći ni tri stotine strašila iz Federacije, ni tri stotine vitalnih nacionalnih interesa Srba u BiH, ni tri stotine stabilnosti i ekonomskih prosperitetnosti voljenog entiteta. Kad trbuh progovori, sve će drugo da utihne i nestane.