Ti si čovjek. Ja sam čovjek. Kada
skineš uniformu, po čemu se razlikujemo?
Nadam se da ćeš pročitati ovo
pismo, mada ne vjerujem. Znam, imaš ti i drugih briga osim da čitaš članke na
internetu. Ipak, zamišljam te, sada kad si došao kući sa dužnosti i kada više
nisi policajac, nego sin, muž, otac i brat, i kada lakše možeš shvatiti da su danas
pred tobom stajali muževi, sinovi, očevi i braća, žene, kćeri, majke i sestre.
Možda ćeš reći da ti nisi nikoga
udario. Možda i nisi, ali bio si dio grupe koja jeste i nisi ništa uradio da to
zaustaviš. Možda ćeš reći da ste bili napadnuti. Ti si tada na sebi imao punu
uniformu, zajedno sa kacigom, štitom i pendrekom. Ljudi pred vama su bili u
kapama, jaknama i hlačama. Ne kažem da ste trebali napustiti mjesto koje vam je
određeno da ga čuvate, ali zašto svaki put policija mora da upotrijebi silu, čak
i na djeci?
Mi nismo stranci, prijatelju moj,
svi smo povezani. Sjećaš li se dječaka sa kojim si sjedio u srednjoj školi?
Sjećaš li se djevojčice u koju si bio zaljubljen u osnovnoj? Sjećaš li se onog
stidljivog klinca koji je svima pomagao oko zadaće? Sjećaš li se svog
nastavnika fizičkog? Sjećaš li se svih ljudi sa kojima se tvoj život u nekom
trenutu prepleo?
Sada želim od tebe jednu malu
uslugu. Želim da zamisliš bilo koga od njih u onoj masi koja je pred tobom
stajala danas. Želim da zamisliš trenutak u kojem prepoznaš oči osobe do koje
ti je nekada bilo stalo. Zamisli trenutak u kojem je prekasno da zaustaviš
udarac i u kojem te oči za koje bi nekada bio u stanju sve uraditi pogledaju i
prepoznaju. Taj se trenutak može dogoditi bilo kada, možda već sutra.
Preuzeto sa portala Tuzlanski.ba