U Banjaluci je, za proteklih 5 godina, usvojeno tek devetnaestero djece, a broj aktuelnih zahtjeva za usvojenje je trenutno oko stotinu. Prema informacijama, u RS bez roditeljskog staranja odrasta 500 djece.
U Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske još uvijek nemaju podatke koliko je u 2013. godini usvojeno djece, a ti podaci će biti na raspolaganju do kraja marta 2014. godine, nakon što bude sprovedena analiza socijalne, porodične i dječije zaštite za 2013. godinu.
Iz Ministarstva zdravlja rečeno je za BUKU kako je u 2012. godini zasnovano 14 potpunih usvojenja i 3 nepotpuna usvojenja.
Prema procjenama koje smo dobili iz Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite RS, u Republici Srpskoj odrasta oko 500 djece bez roditeljskog staranja, od kojih je većina smještena u srodničkim i hraniteljskim porodicama. U jedinom domu za ovu djecu koji postoji u Republici Srpskoj, trenutno je smješteno 64 korisnika, od kojih većina ima status djeteta bez roditeljskog staranja.
“Pored Zakona o socijalnoj zaštiti, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite izradilo je Strategiju unapređenja socijalne zaštite djece bez roditeljskog staranja za period 2009 – 2014. godine, u kojoj su definisane mjere i aktivnosti na unapređenju položaja ove korisničke populacije u sistemu socijalni zaštite”, navodi se u informaciji dostavljenoj našem portalu.
Šta je to usvojenje djeteta?
Usvojenje predstavlja najkvalitetniji i trajni vid zbrinjavanja djece bez roditeljskog staranja. Porodično-pravni institut usvojenja je takav da je koncipiran kao pravo djeteta trajno lišenog roditeljskog staranja, na odgovarajući oblik porodično-pravne zaštite. Usvojenje je u Konvenciji o pravima djeteta osmišljeno sa pozicije potreba djeteta i njegovog prava da se razvija u porodičnom okruženju, odnosno u usvojilačkoj porodici, u slučaju trajne nemogućnosti življenja sa prirodnim roditeljima, a u slučajevima i pod uslovima predviđenim pozitivnim zakonskim propisima iz te oblasti.
Stoga je važno napomenuti da usvojenje, dakle, ni u jednom propisu, bilo da se radi o međunarodnom dokumentu ili o domaćem propisu, kao ni u pravnoj teoriji i teoriji socijalnog rada, nije koncipirano kao pravo usvojilaca, već isključivo kao pravo djeteta-usvojenika. Ovo je urađeno zato što je djetetu bez roditeljskog staranja potrebno obezbijediti adekvatne uslove za rast, razvoj, vaspitanje, obrazovanje i ostale potrebe koje dijete ima.
Usvojenje djeteta može biti potpuno i nepotpuno.
Prema Porodičnom zakonu RS, potpuno usvojeno može biti samo dijete uzrasta do pet godina koje nema žive roditelje ili su mu roditelji nepoznati, roditelji koji su dijete napustili, a više od jedne godine ne zna im se mjesto boravka, te roditelji koji su pred organom starateljstva pristali odnosno dali saglasnost da njihovo dijete bude potpuno usvojeno. Potpuno mogu usvojiti bračni supružnici zajednički, ako su oba ili jedan od njih stariji od usvojenika najmanje 18 godina. Potpunim usvojenjem prestaju sva međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.
Nepotpunim usvojenjem se između usvojenika i usvojioca i njegovih potomaka zasnivaju odnosi srodstva, kao i prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i djece, ako zakonom nije drugačije određeno. Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.
Za punovažnost usvojenja potrebno je da su usvojilac i usvojenikovi roditelji, odnosno staraoci usvojenika, dali svoju saglasnost pred nadležnim organom starateljstva. Za usvojenje maloljetnog lica starijeg od 10 godina potrebna je njegova saglasnost. Usvojenje mora biti u interesu usvojenika.
Iz banjalučkog Centra za socijalni rad za BUKU ističu da, ukoliko su biološki roditelji živi i imaju poslovnu sposobnost, i ukoliko im nije oduzeto roditeljsko pravo, oni moraju dati pismenu saglasnost da se dijete da na usvojenje. Tek uz njihovu saglasnost dijete se formalno pravno smatra podobnim za usvojenje.
“Upravo je ovo razlog što neka djeca budu zbrinuta u hraniteljskim porodicama ili dječijim domovima do završetka školovanja, a ne idu na usvojenje. Ukoliko su roditelji djeteta pokojni, ukoliko im je oduzeta poslovna sposobnost ili oduzeto roditeljsko pravo, onda nije potrebna pismena saglasnost da dijete bude usvojeno, jer je u ovakvim situacijama organ starateljstva odnosno Centar za socijalni rad, odgovoran da se brine o najboljem interesu djeteta”, kaže za BUKU Sanja Malić, koordinator za saradnju Centra za socijalni rad.
Usvojioci djeteta mogu biti samo državljani RS i BiH, a ukoliko postoje izričito opravdani razlozi da usvojioci budu strani državljani, organ starateljstva dužan je da prethodno zatraži odobrenje o dozvoli usvojenja od nadležnog ministarstva za poslove socijalne politike, konkretno Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske.
Cijela procedura usvajanja djece, a kasnije i kontrole roditelja nakon usvajanja, ide preko opštinskih Centara za socijalni rad. Sama procedura usvajanja djeteta je veoma kompleksna i budući usvojitelji moraju proći veliki broj birokratskih procedura kako bi ispunili svoju želju i napokon usvojili dijete.
Međutim, osnovni princip Porodičnog zakona koji definiše i usvajanje djece jeste da je interes djeteta iznad svega. Sve je dio zakonske procedure zahvaljujući kojoj zaposlenici Centra za socijalni rad moraju biti sigurni da će usvojeno dijete odrastati sretno i bezbrižno u porodici koja će mu pružati ljubav i podršku.
Previše zahtjeva, premalo usvojenja
Sanja Malić kaže za BUKU kako je u Banjaluci trenutno aktivno 100 zahtjeva za usvojenje. Ona navodi da godišnje u Banjaluci bude usvojeno dvoje do troje djece, a da cijela procedura traje do 5 mjeseci.
“Prije svega, naš stručni tim pravi manju selekciju, bira veći broj porodica, sa kojima obavlja razgovor. Nakon individualnih razgovora pravi se selekcija i u uži izbor dolaze dvije do tri porodice, i nakon adaptacionog perioda koji je po zakonu 3 mjeseca, procijeni se da li bi to usvojenje bilo kvalitetno i u najboljem interesu za to dijete”, ističe Malićeva za portal BUKA i dodaje da je u 2013. godini, posredstvom banjalučkog Centra za socijalni rad, usvojeno 2 djece.
U periodu od 2008. do 2013. godine, prema podacima Centra za socijalni rad, usvojeno je 19-oro djece, što znači da ne postoji ni teoretska šansa da se udovolji svim zahtjevima za usvojenje u Banjaluci, pa samim tim ni u Republici Srpskoj. Problem parova koji žele da usvoje decu svodi se na to da ih ima mnogo više nego što ima djece za usvojenje, pa čekanje može da potraje i nekoliko godina.
Usvojenje djeteta je osjetljiva društvena tema, koja, pored zakonskih, ima svoje etičke i psihološke aspekte.
Bračni parovi iz RS koji su donijeli ovako važnu životnu odluku ne odustaju od svoje namjere i godinama čekaju da dobiju dijete na usvajanje.
“Svako ko želi dijete, a ne može ga dobiti normalnim putem, učiniće sve i pokušati nemoguće”.
Ovu rečenicu možemo pročitati na gotovo svakom portalu koji za temu ima usvojenje djece. Većina potencijalnih i budućih roditelja na portalima i web forumima pišu kako, uprkos proceduri koja traje mjesecima, pa i godinama, neće odustati od svoje namjere, te da jedva čekaju kada će djetetu pružiti pravu roditeljsku ljubav.
Buka arhiva