Slučaj državne službenice MMB, ne ulazeći u meritum o kojem se, kao i
o mnogočemu, na socijalnim mrežama vode „plodonosne“ diskusije, služi
kao idealan šlagvort za temu koja već duže vrijeme vabi za analizama i
debatama, a tiče se reguliranja medijskog i paramedijskog sadržaja u
virtualnom svijetu (Paramedijski sadržaj je onaj koji ide uz medijski,
pokraj njega, sadržaj koji se javlja uporedo s medijskim). Reguliranje
takvog sadržaja manje je bolna varijanta od trenutne anarhije koju prati
nedorečenost legislative.
Regulaciju ne treba miješati sa cenzurom sadržaja, autocenzurom
profesionalaca ili drugih partcipanata u virtualnom svijetu. Regulacijom
ne zagovaramo delikt mišljenja i stavova, neprikosnovenih vrijednosti u
liberalnodemokratskim društvima, regulaciju smatramo funkcijom
usmjerenom ka zaštiti ljudi i pojava od raznih vrsta uvreda, linčovanja,
inkriminiranja. Mišljenje da je X osoba loš/a političar/ka,
sportist/kinja ili umjetnik/ca, ne spada u isti registar kao kada neko
javno pozove da osobu X zbog nekih stavova ili poteza „treba ubiti“,
„protjerati“, itd. Također, treba razlikovati 1) mišljenje od 2)
uvredljivog ili govora mržnje, a oboje od 3) paušalne inkriminacije, tj.
medijske optužbe za različita krivična djela za koje ne postoji
dovoljno dokaza (terorizam, privredni kriminal, ratni zločini).
U virtualnom svijetu južnoslavenskih jezika (državne granice nisu
prirodna, niti kulturna barijera komuniciranja) značajan postotak
interaktivnog sadržaja, nažalost, predstavljaju isprazna prepucavanja,
razmjene najgorih uvreda, veličanje zločina, najcrnji šovinizam, pa i
pozivi na linč. Ti se sadržaji pojavljuju kao medijski i paramedijski
sadržaj. U slučaju medijskog sadržaja riječ je o: a) linkovima na
sadržaj koji objavljuju profesionalni mediji, b) preuzetoj publikovanoj
informaciji od interesa za javnost na socijalnim platformama medija ili
pojedinaca ili c) primarno kreiranoj informaciji na socijalnoj platformi
medija ili pojedinaca. Kada je u pitanju paramedijski sadržaj mislimo
na sadržaj: a) na socijalnim mrežama kao prateći tekst/komentar uz
medijski sadržaj, b) u komentarima na medijski sadržaj na socijalnim
platformama medija, novinara ili pojedinaca, javnih ličnosti ili običnih
građana, c) „anonimnim komentarima“ ispod tekstova na www-stranicama
medija u različitim formama ili pojedinačnih blogova-
Potrebno je ukazati na razliku između klasičnog govora mržnje i
latentnog oblika, govora koji proizvodi mržnju. Prvi je lako uočljiv, u
elektronskim medijima sankcioniran po Zakonu o komunikacijama BiH a u
klasičnim printanim medijima samoreguliran. Ogroman posao uradile su
nadležne institucije (samo)regulacije, Regulatorna agencija za
komunikacije, odnosno Vijeće za štampu i online medije BiH. Ipak,
prikriveni govor mržnje, sofisticiraniji je, napredniji oblik govora
mržnje, ne nalazi se u pojedinačnim spornim riječima, sintagmama i
rečeničnim sklopovima nego u relacionom kontekstu, u nedorečenosti, u
neizrečenom, naslućenom, redundantnom, više u konotativnom nego u
denotativnom. Oblici latentnog govora mržnje mogu biti veoma različiti:
Od nepotrebnog naglašavanja nečije nacionalnosti u tekstovima u kojim to
nema informativnu funkciju, potom povezivanja logički nepovezivog – kao
kad se zločini iz ratova u devedesetim u tekstu stavljaju u relaciju sa
događajima iz Drugog svjetskog rata, općenito pretjerivanje opisa
zločina nad „svojim“ žrtvama uz relativiziranje „tuđih“ žrtava, preko
enormnog veličanja vlastite etnokulturne grupe i minimiziranja,
poništavanja, negiranja bilo kakve vrijednosti nekih drugih grupa, do
općenitog uvlačenja u jedan kontekst informativnih i redundantnih
sadržaja izvan konteksta.
Nekoliko konkretnih i nekoliko okvirnih koraka moglo bi pomoći suzbijanju problematiziranih pojava.
- U Federaciji je neophodno usvojiti amandmane na Krivični zakon FBiH
koji bi taksativno normirali šta je to govor mržnje, uz pooštrene
sankcije za one koji takav govor generiraju. S obzirom da su
etnonacionalne partije odbile prethodne amandmane Socijaldemokratske
partije BiH na Krivični zakon FBiH, ekspertna radna grupa zadužena od
Parlamenta FBiH i sastavljena od predstavnika pozicije, opozicije,
novinara, sociologa, psihologa, kriminalista, i predstavnika nevladinog
sektora, trebala bi detaljno razraditi amandmane, povlačeći što je
moguće konkretniju granicu između govora mržnje i onoga što on nije. - Poželjno bi bilo organizirati sesije, okrugle stolove, konferencije,
s posebnim osvrtom na latentni govor mržnje. Bilo bi poželjno
promisliti i debatirati o tom konceptu na najširoj mogućoj platformi.
Kako je latentni govor mržnje izuzetno teško ili nemoguće sankcionirati
jer, po našem mišljenju, „živi u kontekstu“, na granici između
neumjesnog veličanja vlastite nacije i povijesnog revizionizma i
ekstremističkog psovanja i poziva na linč Drugog, dakle između
neizrečenog, nedorečenog i mimikriranog, poželjna je njegova
determinacija na mnogo primjera i od mnogo autora, kako bi kroz jedan
period manifestacije latentnog govora bile determinirane i analizirane, a
kako bi javnost bila senzibilizirana o takvom latentnom govoru mržnje
kao neprihvatljivom. - Paralelno s prethodnim zahtjevom, bilo bi dobro ohrabriti nevladin
sektor za prijavljivanje javnih ličnosti, ali i anonimnih pojedinaca na
webu koji šire govor mržnje. Vidljivost sankcioniranja, od osude
javnosti preko eventualne ekskomunikacije iz različitih grupacija, pa do
zakonima izrečenih sankcija, spada u ključne metode „deinstaliranja“
govora mržnje na mreži i u interakciji. - Educirati policiju o ovim i sličnim krivičnim djelima na socijalnim
medijima. Medijski profesionalci i nevladin sektor mogli bi srednjeročno
raditi sa grupom policajaca odabranih selekcijom na više sastanaka
diljem Federacije, da bi ih se senzibiliziralo za ovakve slučajeve i da
potom kvalitetno reagiraju. - Ohrabriti Vijeće za štampu i online medije, prije svega finansijski,
na dalju samoregulaciju i eventualno povlačenje nekog od pomenutih
konkretnih poteza iz ovih zaključaka. - Ohrabriti Vijeće ministara BiH i Parlament BiH da krenu u proces
izmjene zakonske regulative, kako bi portali i socijalni mediji, barem
oni koji koriste telekomunikacione mreže operatera, posredno podijegali
regulaciji: staviti obavezu telekom operaterima, koji imaju sve resurse
da one online medije, blogove, itd., na kojima se javlja i ponavlja
govor mržnje, sankcioniraju isključenjem sa mreže. Ponovno uključenje
takvih pojedinaca ili grupa, fizičkih ili pravnih subjekata moglo bi
pretpostavljati javno izvinjenje, dodatnu novčanu naknadu, itd. - Informirati građane da mogu sami podizati procese u slučaju
inkriminacije, pa i na socijalnim medijima, od novinara i onih koji to
nisu.
I nakon svega ovoga ostat će velika skupina ljudi koja će se na
mrežama „prepucavati“ i širiti govor mržnje kao vrstu ispušnog ventila
za svakodnevne frustracije. Možda bi se, kad bi se hipotetski sve
preporučeno ostvarilo, pojavio novi i još kompliciraniji model
socijalnih medija i kvazimedija gdje bi bilo nastavljeno generiranje
mržnje i veličanje zločina. Pa ipak, možda oivičeni i ograničeni,
prokazani kao anticivilizacijski, ovakvi slučajevi bi vremenom i
odjahali na krajnju marginu virtualnog.
Tekst je preuzet sa www.cpu.org.ba