Građani Republike Srbije jednaki su, osim što su neki od njih manje
jednaki. Oni, naime, u državi koja je stekla rijetku povlasticu da u
Europsku uniju može putovati bez viza, na granici moraju ispuniti
stanovite uvjete: da ne izgledaju kao bokci; da nemaju tamniji ten i
stanoviti naglasak; da im imena iz putovnice zvuče više nekak’ većinski,
ak’ me razmete. U slučaju da neki od tih uvjeta ne ispunjavaju, morat
će pokazati povratnu kartu, određenu količinu novca itd, što ne znači da
ih pogranična policija neće vratiti s granice.
Auslender raus!
Opisana komplikacija pojavila se nakon što su u stanovitim inače
humanim i civiliziranim prosvijećenim državama, primijetili nagli rast
tražitelja političkoga azila (utočišta) iz određenih krajeva s juga
Srbije (ima ih i iz drugih sirotinjskih zemalja, ali to je drugo). Ono
što se službeno zove ‘lažni azilanti’ postojalo je i ranije, ali je ta
profesija procvjetala kada je EU ukinula vize građanima Srbije. Naravno
da su bokci (najbrojnija etnička skupina u ovim zemljama) skužili svoju
šansu: odeš, zatražiš politički azil, dok čekaš odbijenicu, dobri ljudi
te smjeste, hrane i daju ti džeparac za trošak. Kad te odbiju i
deportiraju natrag u neki Strižirep Gornji usred ničega, ti se dotle
najeo, naspavao, možda zaradio nešto u fušu i svakako uštedio neki
eurić. Iduće godine iznova. Naravno da su se i u tome poslu pojavili
posrednici i organizatori koji behandlaju ‘turističke’ tvrtke i
autobuse, štele i podmitljive organe pograničnih vlasti – za stanoviti
honorar, naravno. Razumije se da je ta industrija s pravom izazvala
nezdravo zanimanje vlasti u prosvijećenim i humanim državama EU, pak je
tamošnja vlast na brzinu uvela mogućnost suspendiranja bezviznog režima
zemljama iz kojih dolaze lažni azilanti.
‘Bijeli Schengen’ kao osvećeno Kosovo
Ta mjera u Srbiji je izazvala opće uznemirenje, da ne velimo
konsternaciju. Ne među bokcima (oni su samo s pravom zabrinuti), već kod
vlasti i kod ostatka stanovništva (onog jednakijeg). Sluteći na šta bi
sve to moglo izaći – kao što je i izašlo – vlast u Srbiji već mjesecima
pokušava suzbiti navalu lažnih azilanata raznim mjerama. To je državi
veoma važno: zar nisu uvođenje bezviznog režima sa EU (‘bijeli
Schengen’) proglasili za najveću srbijansku pobjedu do danas? Nije da se
imaju još nečime podičiti, ali utoliko prije. Onda su krenuli
razmatrati strožiji režim izdavanja putovnica, ali su se azilanti
izvještili, a i policija je podmitljiva. Ovih dana zapovjednik
Pogranične policije upozorava da će se propisi o povratnim kartama,
raspoloživu novcu i ostalim odvraćajućim detaljima, primjenjivati
strogo. Ni to nije od neke pomoći: lako se ispunjava.
Mnogo efikasnije mjere, međutim, na raspolaganju su državama u kojima
se najviše traži politički azil. Prva je već na snazi: Srbija je
dospjela – barem u Njemačkoj, za sada – na listu ‘sigurnih zemalja’,
dakle onih gdje nema političkog progona ili diskriminacije po manjinskoj
osnovi bilo koje vrste. Azilanti se u takve zemlje protjeruju odmah,
bez mnogo priče. Razmatraju se i drastične izmjene zakona o političkom
azilu u drugim zemljama: kraći rok za odlučivanje o zahtjevu, manja
socijalna i humanitarna davanja itd. Ukratko: auslender raus!
Istovremeno visoki dužnosnici EU učestalo puštaju utješne zvuke
svojim srbijanskim partnerima: nećemo, ne brinite, procedura za ukidanje
duga je i složena; itd. Ne zaboravite: po svemu sudeći, izvanredni
parlamentarni izbori u Srbiji već su gotova i spakirana stvar za ožujak,
kako izgleda. Najgora pakost koju bi Europa svojim prijateljima iz
srbijanske trenutačne vlasti mogla učiniti, upravo je uvođenje viza.
Čini se da na tu temu i traje sadašnje uvrtanje repa glede Kosova i
sređivanja stanja tamo. Uostalom, za 21. siječnja je zakazan početak
pristupnih pregovora između Srbije i EU, pak neka vide što će.
Sirotinjo, i EU si teška!
Zanimljivo je, međutim, da nikome u Srbiji i u EU nije do sada palo
na pamet da problem rješava na samome njegovu izvoru. Zašto bokci traže
politički azil? Odgovor je jednostavan: zato što su siroti, gladni, goli
i bosi. A kako bi bilo da se neki novac investira, da se neka radna
mjesta otvore i da se sirotinja zaposli tamo dolje na jugu, odakle
dolaze azilanti, Albanci, Romi i ostali? To bi svakako riješilo problem u
velikoj mjeri: skromni su to ljudi i s malim zadovoljni. Analiza cijene
i koristi (hrv. i srp.: cost-benefit) ispala bi povoljna, s
obzirom na političku štetu od lažnih azilanata. Posvuda nam se promeću
razni šeici u burnusima i obećavaju se ulaganja u milijunima rijala u
zlatu. Spominju se iznosi kineskih kredita dostojni onog Marka Pola s
Korčule; med i mlijeko da samo što neće poteći nakon izbora ako glasate
za Vučića! Zašto, dakle, nitko ne spominje brži razvoj ‘pasivnih’
krajeva, čime bi se azilanti odvratili od rizičnog jurenja kratkotrajnih
sinekura u EU? E, to nije u skladu s neoliberalnim i globalističkim
doktrinama kojima se i srbijanska vlast i EU klanjaju kao zlatnome
telcu. ‘Neka krepaju od gladi; život je surov, žalimo’ itd. Cigo,
njegova Ciganka i Cigančići, međutim, za to nemaju razumijevanja: oni bi
da žive kao sav ostali svijet, da rade i zarade ako može – da zgrabe
neku humanitarnu pomoć ako već nema posla. Živjeti se mora, da se
podsjetimo.
T-portal, 11.01.2014.