Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča šta mu se dogodilo. Ima
on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Ili
šta mu se dogodilo.
Elem, kaže, naručio ja telefonom drva za ogrjev za vikendicu na
Vlašiću, pet kubika prvoklasne bosanske bukovine, pa je cijeli dan
cijepao i slagao uz zid kuće. Navečer mrtav umoran legao da spavam, kad
me u dva iza ponoći probudio telefonom neki čovjek – ajde, rekoh, da i
tebe netko zove u dva iza ponoći – da pita trebaju li mi možda drva za
ogrjev. Ne trebaju, odgovorio ja i poklopio slušalicu.
I?, pitao ja.
I ništa, veli on. Probudio se ja ujutro, otišao iza kuće po
cjepanice da upalim peć, kad tamo – nema drva! Onih pet kubika iza kuće
počišćeno do zadnjeg ivera!
Jebiga, lijepo te čovjek pitao, nasmijah se ja. Još si dobro i
prošao. Članove Vijeća ministara, recimo, nekidan su – usred sjednice o
implementaciji sporazuma Sejdić-Finci – telefonom probudili iz
Bruxellesa, da ih pitaju treba li slučajno Bosni i Hercegovini četrdeset
pet milijuna eura. “Ne treba”, odgovorili sneni ministri, pa nastavili
sjednicu. I šta? Kad su se probudili, gledaju oni – nema para! Nigdje
onih četrdeset pet milijuna eura, kao da su u zemlju propali!
Zapravo, kad su bolje pogledali, stvarno pare u zemlju propale. Zna
se i kako se zove zemlja u koju su propale: Bosna i Hercegovina.
Zbog neprovođenja sporazuma Sejdić-Finci, čitali ste ovih dana, u BiH je
propalo četrdeset pet milijuna iz IPA fondova Europske zajednice.
Zamjenik generalnog direktora za proširenje Europske komisije Joost
Korte potvrdio je u Sarajevu kako će EU, zbog tvrdoglavog izbjegavanja
Bosne i Hercegovine da se dogovori sama sa sobom, sredstva iz IPA fonda
za tu zemlju preusmjeriti u Kosovo, za regionalni projekt stambenog
zbrinjavanja raseljenih osoba i izbjeglica. Preciznije, gotovo polovica
tog novca – ukupno 23,5 milijuna eura – bit će proslijeđeno Kosovu “u
smislu podrške dijalogu i normalizaciji odnosa Prištine i Beograda”, dok
će ostatak biti potrošen na regionalni program stambenog zbrinjavanja.
Zijanila tako Bosna i Hercegovina gotovo sto milijuna konvertibilnih
maraka, ali nitko se baš pretjerano ne sekira. Kao da su putem za
Europu zagubili negdje par kovanica po deset pfeniga. Prevrće ministar
trezora i financija Nikola Špirić džepove, ispipava se po jakni, ali
para niotkud.
– Pa đe si ih stavio? – pita ga negdje iza Nove Gradiške premijer Vjekoslav Bevanda.
– Jebem li ih, ne znam – odgovori onda ministar Nikola Špirić. – Sinoć su bile u IPA fondu.
– Kol'ko je bilo? – pita onda Zlatko Lagumdžija.
– Devedeset miliona.
– Eura? – napravi se zainteresiran Mirko Šarović, ministar trgovine i ekonomskih odnosa.
– Jok, maraka.
– Bježi ba – odmahne onda sa stražnjeg sjedišta ministar Fahro. – Ja mislio neke pare!
Nigdje na svijetu – baš nigdje osim u Bosni i Hercegovini –
četrdeset pet milijuna eura nisu male pare: toliko, na primjer, iznosi
nagradni fond Eurojackpota, europske lutrije. Nije, međutim, zabilježeno
da je netko zijanio jackpot zbog toga što nije implementirao sporazum s
Eurojackpotom, pa nepravilno ispunio nagradni listić. Za glavni dobitak
na europskoj lutriji, kako znamo, potrebno je na listiću pogoditi pet
brojeva, a u Bosni i Hercegovini na glasačkom listiću zaokružili samo
tri.
– Imamo li Sejdića i Fincija? – pita onda Željko Komšić, bez daha prateći izvlačenje na televiziji.
– Imamo – javi se Bakir Izetbegović. – Al’ su prekriženi.
Četrdeset pet milijuna eura, skoro sto milijuna maraka – milijardu
kovanica od deset pfeniga! – točno toliko novca, na primjer, prije koji
tjedan Europska unija je izdvojila kao humanitarnu pomoć Filipinima, za
saniranje katastrofalnih posljedica tajfuna Haiyan, u kojemu je poginulo
gotovo šest hiljada, a nestalo dvije hiljade ljudi. Šta znaju Filipini
šta je katastrofa! U Bosni i Hercegovini, recimo, za te pare nestala
samo dvojica: Sejdić i Finci.
A Europska unija svejedno sitničari i zajebava. Jebalo je svih
četrdeset pet milijuna. Nije se, primijetili ste tu stvar, čulo da su od
Republike Filipini za uplatu tog novca tražili da im u predsjedništvu,
osim Tagaloganca, Cebuanca i Ilokanca, sjedi i po jedan Bisajac i
Hiligajac.
Da, primjerice, Europska unija pare iz IPA fondova uplaćuje na
žiro-račune bosanskohercegovačkih ministara i ostalih državnih
birokrata, vidjeli biste kako bi se brzo implementirao taj, kako se
zove, sporazum Sejdić-Finci. Europska birokracija, međutim, neviđeno
komplicira, pa malo što u Bosni i Hercegovini zahtijeva svih pet brojeva
na nagradnim listićima za parlamentarne i predsjedničke izbore, nego
još traži da se za jackpot od četrdeset pet milijuna eura ponude
kvalitetni programi i projekti!
Ja lutrije i govana!
Ima Kožo i o tome jedan, kad je ono Direkcija za europske
integracije Vijeća ministara BiH ispunila aplikaciju… pardon, kad je
Cigo dao oglas u Oslobođenju: “Ako neko ima para, nek se javi, ja imam
novčanik pa da nešto iskombinujemo.”.
Tekst preuzet iz Oslobođenja