Vesna Lenić Kreže završila je Akademiju umjetnosti u Banjaluci, oblast slikarstvo. Dobila je nagradu za najbolje slikare generacije u školskoj 2008/2009 godini, Akademija umjetnosti u Banjaluci. Imala je nekoliko samostalnih izložbi, a učestvovala je na više likovnih kolonija. Svoje radove izlagala je i na više kolektivnih izložbi širom BiH i regiona. Trenutno živi i stvara u Sloveniji
Sa Lenić Keže razgovarali smo u umjetnosti, kosmosu iz kojeg crpi inspiraciju, angažovanosti umjetnosti i drugim temama.
Vaš video rad koji je banjalučka publika nedavno imala priliku da vidi govori o odnosu čovjeka i kosmosa. Kako Vi gledate na ovaj odnos?
Odnos čovjeka, kosmosa i prirode je oduvijek bio pristutan u mom radu od samoga početka. Bavim se ovom temom, ovim odnosom, jer je u meni od kad znam za sebe. Prisutne sile koje su u kosmosu su prisutne u našim tijelima, isto tako je naše tijelo prisutno u kosmosu. Energija i život je širok pojam i u više oblika koji su ponekad nevidljivi, ali ista vibracija teče kroz ljude, kamenje, zemlju… U svom video radu pretstavila sam jednu zonu zvanu „Proxemia“ u kojoj nema pravila među odnosima koji se dešavaju između čovjeka, prirode i kosmosa. Sve se prožima jedno kroz drugo, postoji sinergija između čovjeka i kosmosa. Kosmos rađa čovjeka, čovjek rađa prirodu, intimni odnos između njih je projekcija u kojoj se stvara novi svijet ili zona za sebe zvana „Proxemia“.
Koliko se čovjek u današnjem svijetu ponaša kao dio prirode, kosmosa, neke veće cjeline imajući u vidu njegovu neutaživu žeđ za iskorištavanjem prirode i kolonizaciju svega što može da iskoristi?
Mislim da je čovjek u dvadeset prvom vijeku jako otuđen od prirode i od samoga sebe. Smatramo se za napredne i gledamo na većinu drevnih civilizacija kao primitivne, ali mi smo u suštini primitivni, da otišli smo u znanosti daleko sa tehnologijom, medicinom i naukom ali takođe smo zapostavili znanje koje nam daje priroda samim opažanjem i učenjem od nje. Prirodne resurse iskorištavamo, genijalne ljude kao sto su Nikola Tesla koji nam je htio dati struju besplato i na primjer ljude kao Stan Mayer koji je izmislio auto na vodu, izbrišemo iz istorije ili se dobro potrudimo da nikada ni ne uđu u nju. Otuđeni smo od primarnih stvari koje su potrebne za fizičku i psihičku ravnotežu, otuđeni od prirode i njene energije. Sve više smo nalik na robove sa kojima se da upravljati i koji ne misle za sebe, jer se konstantno nalazimo u svijetu koji nas bombarduje subliminarnim porukama 24 sata dnevno i rijetko kad bježimo u prirodu koja bi nam trebala biti azil u današnjem vremenu.
Gdje je umjetnost u tom odnosu. Koliko on može da poveže čovjeka sa kosmosom?
Mislim da mene lično proces stvaranja umijetnosti drži u čvrstom kontaktu sa kosmosom i energijama u prirodi. Mislim da je stvaralaštvo i kreativnost u svakom poslu jako bitna. Kreativnost je jedna vrsta meditacije, gdje ljudi imaju priliku da se rasterete, da svoj mozak daju na „refresh“ da ga osvježe kao što osvježimo naše računare, takođe moramo i mozak, jer je mozak računar. Stvaralaštvo je terapija. Smatram da mene lično umijetnost drži u ravnoteži da prosto bez stvaranja ne bih znala izdržati, da nepostoji druga opcija nego konstantan rad kroz koji čovjek uči o sebi i rasvjetljuje sve uglove svoje unutrašnje svijesti i podsvijesti.
Koliko je značajno da umjetnik današnjice bude angažovan, da ukazuje na probleme koje tište njega lično, njegovu okolinu, a u najširem smislu i svijet?
Umjetnik je uvijek angažovan i dijeluje u vremenu u kojem živi. Uticaj sredine i okoline je nezaobilazan faktor u njegovom radu. Svaki umjetnik se bavi ili vanjskom problematikom svijeta i društva u kojem živi ili unutrašnjim svijetom koji se nalazi u njemu. Mislim da se kao umjetnici, i govorim prvo za sebe, ponekad znamo otuđiti od našeg unutrašnjeg energetskog bića i tragamo za probelmatikama koje se nalaze oko nas, te zapustimo unutrašnje instinktivne pojave stvaralaštva i zanemarujemo da se bavimo problematikom unutrašnjosti tj, to šta smo ko smo? Mislim da je bitno baviti se i ukazivati na problematike svijeta u kojem se nalazimo ali takođe, kretati prvo od samoga sebe i unutrašnjih nemira a takođe i mira.
Kod nas su još uvijek prisutni tragovi nesretne prošlosti, a dominiraju nacionalističke teme koje razdvajaju ljude. Kako se boriti protiv takvih stavova u javnom diskursu?
Da, tragovi prošlosti. Prošlost je ostavila tragove na sve i jednu osobu na području Balkana, ali evo ne govoreći samo o prošlom ratu i Balkanu nego generalno šta je prošlost? Kuda nas vodi to često ponavljane i vraćanje na isti pojam „ prošlost“, vodi nas u mantru, u zasićenost u jedno stanje u koje smo se ušuškali i navikli, tugovati za prošlosti i bojati se budućnosti. Nedavno sam čitala jednu knjigu kroz koju sam shvatila, da čovjek nikad ne živi u sadašnjosti, mi ili uvijek razmišljamo o prošlosti ili šta će biti u budućnosti, nikad nismo u momentu koji je, nikad nismo u „sad“ i „ovdje“. Ovo zvuči jako jednostavno, ali je jako teško ne mučiti nas mozak o prošlosti, govorim iz ličnog iskustva. Trenutno stvaram jedan novi projekat koji se baš bavi ovim pitanjem kako izbaciti prošlost, pozdvariti se sa njom i nastaviti dalje. Mislim da to kao ljudi. nebitno koje nacije ili religije. trebamo uraditi svako kao individua, pozdraviti se sa prošlosti i pokušati živjeti u sadašnjosti sad i ovdje.
Umjetnike, kulturne radnike, stvaraoce, intelektualce i druge kod nas ne zanima mnogo kritika društva u kojem žive. Zbog čega postoji tolika bojazan od kritike?
Kritika je bitna, ali nije sve. Mene lično zanima kritika društva u kojem živim, ali opet kritika ne smije da bude sve, jer lako pojede kreativnost u vama. Jer, ipak smatram da svaki umijetnik prvenstveno stvara, jer je to njegov primarni instinkt – da stvara. Društvo ponekad nije spremno za sve stvaraoce i lako nastane kontraefekat da se baš taj stvaraoc od neprihvaćenosti dru+tva zatvori u sebe. Tako da razumijem u neku ruku strah od kritike i ignorisanje nje.
Kako gledate na trenutnu umjetničku scenu u Banjaluci?
Sa tim da ne živim u Banjaluci već dvije godine mogu malo objektivnije da sagledam situaciju kad dođem u posjetu svaki mijesec ili dva. Smatram da Banjaluka ima mnogo talentovanih i kreativi umijetnika, ali da im grad ne nudi mnogo. Na primer jako je malo umijetničkih ateljea u Banjaluci, a ima dosta praznoga prostora u gradu koji bi grad mogao dodijeliti umijetnicima za ateljee, kao naprimjer prostori Incela za koje smatram da su odlična mjesta za ateljee, i sa tim bi grad dobio jednu turističku tačku, jer većina većih gradova upravo imaju umijetničke četvrti sa ateljeima. Grad nema dovoljno izlagačkih galerija, ali promjene su uvijek moguće i nadam se da će u skorije vrijeme biti vise ponude za mlade umijetnike.
Živite i radite u Sloveniji. Kako biste uporedili život u BIH i Sloveniji?
Živim u Sloveniji, možda je bolje reći da stvaram nego da radim. Sredina u kojoj živim trenutno mi jako odgovara. To je mjesto koje je okruženo brdima i priroda je svuda oko mene, što mi jako odgovara, imam prostor za rad, odnosno atelje i tu sam zadovoljna, to je moja oaza. Što se tiče razlika na polju umijetnosti ona postoji i postoji više galerija koje su povezane sa Evropskim tržištem. Što se tiče uopšteno kvalitete života, kao i na drugim mjestima – kriza je, negdje više negdje manje. Ovde su ipak neke stvari malo bolje sređene.
Vesna Lenić Kreže
Na ćemu trenutno radite? Kakvi su Vam planovi za budućnost?
Trenutno se bavim novim projektom koji će da bude instalacija u prostoru sa crtežima, videom i vjerovatno performansom. Trenutno se bavim tematikom kako se pozdraviti sa proslošću i živiti u sadašnjem vremenu. Kako iščistiti svoj mozak koji je kompjuter od virusa iz prošlosti. Mogu reći da sam se u ovom trenutnom stvaranju ovog projekta suočila sa kompleksnošću ljudskoga uma. Nadam se da ce Banjalučka publika imati priliku da vidi ovaj projekt u sljedećoj godini.
Razgovarala Maja Isović
Vezan tekst:
BUKA intervju: Braća Selman – Kad nismo imali novca, svoje slike davali smo u zamjenu za hranu