Šta ako religije nisu niti u potpunosti istinite, niti su u potpunosti besmislene?
Knjiga Religija za ateiste, Alaina de Bottona, nudi novi pogled na vječitu debatu između vjerskih fundamentalista i ateista. Iako tvrdi da su nadnaravne pojave poput boga u potpunosti neistinite, Alain de Botton smatra da sekularni svijet može mnogo toga naučiti od religija.
On kaže da, umjesto da se rugaju religijama, agnostici i ateisti treba da ukradu od religija dobre ideje o tome kako živjeti i kako urediti naša društva. Istovremeno pun poštovanja prema religijama i potpuni bezbožnik, Alain de Botton (i sam ateista) predlaže da proučavamo religije da bismo naučili kako da:
– izgradimo osjećaj zajedništva
– učinimo naše veze dugotrajnim
– prevaziđemo osjećanja zavisti i ličnog neuspjeha
– pobjegnemo od 24-časovnih medija
– putujemo
– dobijemo više od umjetnosti, arhitekture i muzike
– pokrenemo nove poslove namijenjene zadovoljenju naših emocionalnih potreba.
Odbacivanjem religijskih doktrina, ateisti uskraćuju sebi mnoštvo prelijepih rituala i ideja. U Religiji za ateiste, Alain nudi mnogo interesantniju i korisniju alternativu.
Prenosimo njegov govor sa TED-a na tu temu.
Jedan od najuobičajenijih načina podjele svijeta je na vjernike i nevjernike – na religiozne i ateiste. Posljednjih desetak godina postalo je prilično jasno šta znači biti ateista. Neki veoma glasni ateisti ističu ne samo da je religija pogrešna, nego da je smiješna. Ovi ljudi, od kojih mnogi žive u severnom Oksfordu tvrde – tvrde da je vjerovanje u boga slično vjerovanju u bajke i da je, u suštini, cijela stvar jedna djetinjasta igra.
Mislim da je to previše jednostavno. Previše je jednostavno odbaciti kompletnu religiju na taj način. To je prosto k'o pasulj. Ja danas želim da predstavim novi način da se bude ateista – ako želite, novu vrstu ateizma koju bismo mogli zvati Ateizam 2.0 Šta je Ateizam 2.0? Počinje od veoma jednostavne premise: naravno da ne postoji bog. Naravno da ne postoje božanstva, natprirodni duhovi, anđeli i tako dalje. Ali idemo dalje; to nije kraj priče, to je sam početak.
Mene interesuju oni sljedbenici koji razmišljaju otprilike ovako: “Ne mogu da vjerujem u sve to. Ne mogu da vjerujem u doktrine. Ne vjerujem da su doktrine tačne. Ali”, veoma važno ali, “volim božićne pjesme. Sviđa mi se Mantenjina umjetnost. Volim da gledam stare crkve. Volim da listam Stari Zavjet.” O čemu god da se radi, znate o kakvim stvarima govorim – ljudi koje privlače rituali, moralnost, zajedništvo, koje religija nudi, ali koji ne podnose doktrinu. Do sada su ovi ljudi bili suočeni sa neprijatnim izborom. Ili prihvatate doktrinu i onda možete imati sve dobre stvari ili je odbacujete i živite u nekakvoj duhovnoj pustari gdje vladaju televizija i šoping centri.
To je težak izbor. Mislim da ne moramo da biramo. Mislim da postoji alternativa. Mislim da postoje načini – istovremeno imam mnogo i nimalo poštovanja – da krademo od religija. Ako ne vjerujete u neku religiju, nema ništa loše u biranju i miješanju, uzimanju onog najboljeg od religije. Za mene, Ateizam 2.0 obuhvata, kako rekoh, oba načina, istovremeno sa i bez poštovanja, za prebiranje po religijama i pitanje “Šta možemo ovdje da iskoristimo?” Sekularni svijet je pun praznina. Tvrdim da smo se previše sekularizovali. Pomno proučavanje religije moglo bi nam dati nove uvide u segmente života koji ne valjaju. Danas želim da prođem kroz nekoliko.
Počeo bih osvrtom na obrazovanje. Obrazovanje je polje u koje sekularni svijet duboko vjeruje. Kada razmišljamo kako ćemo svijet učiniti boljim, pomislimo na obrazovanje; u to ulažemo dosta novca. Obrazovanje nam neće dati samo komercijalne i proizvodne vještine, ono će nas učiniti boljim ljudima. Znate kako na maturskim svečanostima i ceremonijama kažu oni poetski govori da će nas proces obrazovanja, posebno visokog, učiniti plemenitijim i boljim ljudskim bićima. To je divna ideja. Zanimljivo je odakle dolazi.
Početkom devetnaestog vijeka, odlazak u crkvu u zapadnoj Evropi je naglo opao i ljudi su se uspaničili. Zapitali su se sljedeće: gdje će ljudi pronaći moralnost, gdje će pronaći usmjeravanje, i izvore utjehe? Uticajni glasovi su dali jednoglasan odgovor. Rekli su: u kulturi. U kulturi bi trebalo da tražimo usmjerenje, utjehu, moralnost. Pogledajmo Šekspirove komade, Platonove dijaloge, romane Džejn Ostin. U njima ćemo pronaći mnoge istine koje smo ranije možda nalazili u Otkrovenju po Jovanu. Mislim da je to veoma lijepa i tačna ideja. Željeli su da zamijene Sveto pismo kulturom. To je sasvim prihvatljiva ideja. To je takođe ideja koju smo zaboravili.
Da odete na vrhunski fakultet – recimo na Harvard, Oksford ili Kembridž – i kažete: “Došao sam jer tragam za moralnošću, usmjeravanjem, utjehom; želim da naučim da živim”, pokazali bi vam put do duševne bolnice. Jednostavno, to nije ono čime se naše najbolje i najveće institucije visokog obrazovanja bave. Zašto? Misle da nam to nije potrebno. Ne misle da nam hitno treba pomoć. Vide nas kao racionalna odrasla bića. Nama je potrebna informacija. Potrebni su nam podaci, a ne pomoć.
Religije polaze sa drugačijeg mjesta. Sve velike religije nas često nazivaju djecom. I misle da nam je, kao i djeci, veoma potrebna pomoć. Jedva se snalazimo. Možda samo ja, možda i vi. Uglavnom, jedva se snalazimo. I potrebna nam je pomoć. Naravno. Potrebno nam je usmjeravanje i podučavanje.
Znate, u 18. vijeku u Britaniji najveći religiozni propovjednik bio je Džon Vezli koji je išao zemljom i držao propovijedi, savjetujući ljude kako da žive. Propovijedao je o dužnostima roditelja prema djeci, kao i djece prema roditeljima, bogatih prema siromašnima i obrnuto. Putem propovijedi je pokušavao da govori ljudima kako da žive, a propovijed je klasičan medij religije.
Mi smo odustali od ideje propovijedi. Ako biste modernom, liberalnom pojedincu rekli: “Hej, hoćemo na propovijed?” rekli bi vam, “Ne, ne. Ne treba mi to. Ja sam nezavisna osoba.” Kakva je razlika između propovijedi i našeg modernog, sekularnog medija – predavanja? Pa, propovijed želi da vam promijeni život, a predavanje da vam pruži informacije. Mislim da bi trebalo da se vratimo tradiciji propovijedi. Tradicija propovijedanja je veoma vrijedna, jer nam je potrebno usmjeravanje, moralnost i utjeha – i religije to znaju.
Još nešto u vezi s obrazovanjem: u modernom, sekularnom svijetu vjerujemo da ako nekome kažete nešto jednom, on će to zapamtiti. Stavite ih u učionicu sa 20 godina, pričate im o Platonu, pošaljete ih da rade kao menadžment konsultanti 40 godina, i očekujete da zapamte tu lekciju. Religije kažu: “Glupost. Lekciju morate ponavljati 10 puta dnevno. Kleknite i ponavljajte.” To nam sve religije govore: “Kleknite i ponavljajte 10, 20 ili 15 puta dnevno.” U suprotnom, naši umovi su kao sito.
Dakle, religije su kulture ponavljanja. One iznova i iznova podvlače velike istine. A mi ponavljanje vezujemo sa dosadom. Uvek govorimo: “Dajte nam nešto novo. Novo je bolje od starog.” Kad bih vam rekao: “Nećemo imati novi govor na TED-u. Gledaćemo stare pet puta jer su zaista istiniti. Pet puta ćemo gledati Elizabet Gilbert jer ona govori pametne stvari”, osjećali biste se prevarenima. Ali ne i ako usvajate religiozni način mišljenja.
Drugo čime se religije bave jeste planiranje vremena. Sve velike religije imaju kalendare. Šta je kalendar? Način da budemo sigurni da ćete se tokom godine susresti sa nekim veoma važnim idejama. U katoličkoj hronologiji i kalendaru, krajem marta ćete pomisliti na Sv Jeronima i njegovu dobrotu i poniznost i velikodušnost prema siromašnima. I to ne slučajno; sjetićete se jer ste upućeni da se sjetite. Mi ne razmišljamo na taj način. U sekularnom svijetu mislimo da ćemo naletjeti na važnu ideju, samo ćemo naići na nju. Gluposti, kaže religijski pogled na svijet. On kaže da su nam potrebni kalendari i planiranje vremena, moramo da sinhronizujemo susrete. Ovo se takođe vidi u načinu na koji religije prave rituale u vezi sa važnim osjećanjima.
Na primjer, Mjesec. Veoma je važno gledati u Mjesec. Kada gledate u Mjesec, mislite: “Zaista sam mali. Šta su moji problemi?” On postavlja stvari na pravo mjesto, itd. Trebalo bi da češće gledamo Mjesec, a to ne činimo. Zašto? Pa, ništa nam ne govori: “Gledaj u Mjesec.” Ali ako ste zen budista, usred septembra, moraćete da izađete napolje, stanete na platformu i slavite festival Cukimi, gde ćete čitati pjesme u čast Mjeseca i prolaska vremena i krhkosti života na koju nas podsjeća. Dobićete pirinčani kolač. I Mjesec i slika Mjeseca imaće sigurno mjesto u vašem srcu. To je veoma dobro.
Druga stvar koje su religije veoma svjesne jeste: govori ubjedljivo – meni to baš i ne ide – ali retorika je ključna za religije. U sekularnom svijetu možete proći kroz fakultet kao loš govornik i imati odličnu karijeru. Ali religiozni svijet ne misli tako. Ono što govorite morate reći na veoma ubjedljiv način.
Ako odete u afričko-američku Pentekostalnu crkvu na jugu Amerike i slušate kako govore, čućete da su odlični govornici. Posle svake ubjedljive rečenice kažu: “Amen, amen, amen”. Na kraju svakog prosvjetljujućeg pasusa, ustaju i govore: “Hvala Isuse, hvala gospode, hvala spasioče.” Da mi tako radimo – ne radimo to, ali da to radimo – rekao bih vam: “Kultura treba da zamijeni sveto pismo”. Vi biste rekli: “Amen, amen, amen”. Na kraju mog govora svi biste ustali i rekli: “Hvala Platonu, Šekspiru i Džejn Ostin.” I znali bismo da smo postigli ritam. U redu, u redu, na dobrom smo putu.
Religije znaju i da nemamo samo mozgove, nego i tijela. Kada nas nečemu uče, rade to preko tijela. Na primjer, uzmite jevrejsku ideju o oproštaju. Oni veoma cijene oproštaj i novi, svježi početak. O tome nemaju samo propovijedi. Ne daju nam samo knjige ili riječi. Kažu nam da se okupamo. U tradicionalnim jevrejskim zajednicama, svakog petka idete na Mikve. Uronite u vodu i fizički čin oslikava filozofsku ideju. Mi to ne radimo. Naše ideje su u jednoj sferi, a ponašanje i tijelo u drugoj. Religije na fantastičan način kombinuju ta dva.
Pogledajmo sada umjetnost. U sekularnom svijetu imamo visoko mišljenje o umjetnosti. Mislimo da je veoma važna. Veliki dio viška našeg novca odlazi u muzeje i slično. Ponekad čujemo izjave da su muzeji naše nove katedrale i crkve. Čuli ste te izreke. Mislim da postoji potencijal, ali da smo potpuno iznevjerili sebe. A razlog tome je što ne proučavamo na pravi način kako se religije odnose prema umjetnosti.
Svijetom kruže dvije zaista loše ideje koje nam nedozvoljavaju da crpimo snagu iz umjetnosti: prva je da umjetnost postoji radi umjetnosti – besmislena ideja – smatra se da umjetnost treba da živi u hermetičkom balonu i da ne čini ništa kako bi pomogla svijetu koji je pun problema. Ne slažem se sa ovim. Drugo, vjerujemo da umjetnost ne treba da se tumači, da umjetnici ne treba da objasne svoj rad, jer ako to urade, čarolija će nestati i biće nam suviše prosto. Zato je veoma uobičajeno osjećanje u muzeju savremene umjetnosti – hajde da priznamo – “Ne razumijem o čemu se ovdje radi”. Ali mi to ne priznajemo. To osjećanje zbunjenosti je u osnovi moderne umjetnosti.
Religije imaju mnogo razumniji stav prema umjetnosti. Nemaju problem da nam kažu o čemu se tu radi. U svim velikim vjerama, umjetnost ima dvojaku funkciju. Prvo, da vas podsjeti šta treba voljeti. I drugo, da podsjeti čega se treba plašiti i šta treba mrziti. To je umjetnost. Umjetnost je intuitivni susret sa idejama vaše vjere. Dakle, dok hodate crkvom ili džamijom ili katedralom, ono što svojim očima i čulima pokušavate da upijete jesu istine koje inače saznajete umom.
U osnovi je to propaganda. Rembrant je propagator hrišćanskog pogleda na svijet. Riječ “propaganda” aktivira alarme. Pomislimo na Hitlera, Staljina. Ali ne uvijek. Propaganda je način da podučavamo nečemu u šta verujemo. Ako je to nešto dobro, onda nema nikakvih problema.
Mislim da bi muzeji umjetnosti mogli dosta da nauče od religija. Trebalo bi da se postaraju da kad uđete…da sam ja kustos, napravio bih prostoriju za ljubav, za velikodušnost. Sva umjetnička djela nam nešto govore. Da možemo da preuredimo prostore tako da naiđemo na djela koja bi nam nešto kazivala, da koristimo umjetnost da zacementiramo te ideje u nama, dobili bismo mnogo više od umjetnosti. Umjetnost bi preuzela dužnost koju je imala, a koju smo mi zapostavili zbog nekih pogrešnih ideja. Umjetnost bi trebalo da bude jedan od alata za poboljšanje društva. Umjetnost treba da podučava.
Pomislimo na nešto drugo. Ljudi u modernom, sekularnom svijetu, koji su zainteresovani za duhovnost, za stvari uma, za više stvari duše, obično su izolovani pojedinci. To su pjesnici, filozofi, fotografi, stvaraoci filma. Oni su uglavnom individualci. To su samostalni preduzetnici. Ranjivi, usamljeni ljudi. Sami tuguju i padaju u depresiju. I ne mijenjaju se mnogo.
Pomislite sada na organizovane religije. Šta one rade? Grupišu se, formiraju institucije. To ima mnogo prednosti. Prvo, veličina, snaga. “Wall Street Journal” navodi da je Katolička crkva prošle godine zaradila 97 miliona dolara. To su ogromne mašine. One sarađuju, brendirane su, multinacionalne i izuzetno disciplinovane.
To su sve veoma dobre osobine. Prepoznajemo ih kod korporacija. Korporacije na mnogo načina liče na religije, samo što su na samom dnu piramide potreba. Prodaju nam cipele i automobile. Dok su ljudi koji nam prodaju uzvišenije stvari – terapeuti, pjesnici – sami i nemaju moć, nemaju snagu. Religije su, dakle, prvenstveno primjer institucija koje se bore za stvari uma. Možda se ne slažemo s onim što nas uče, ali možemo da se divimo institucionalnom načinu na koji to rade.
Samo knjige koje su napisale usamljene osobe neće promijeniti ništa. Moramo da se grupišemo. Ako želite da promijenite svet, morate da se grupišete i sarađujete. To religije rade. Kao što rekoh, one su multinacionalne, brendirane, imaju jasan identitet, kako se ne bi zagubile u užurbanom svijetu. Iz toga možemo nešto da naučimo.
Želim da završim. Želim svima vama, koji radite u različitim oblastima, da kažem da ima šta da se nauči na primjeru religije – čak iako ne vjerujete u nju. Ako ste uključeni u neku zajednicu, nešto što okuplja ljude, onda možete pronaći nešto za sebe u religiji. Ako ste, na primjer, bilo kako uključeni u turizam, pogledajte hodočašća. Pažljivo pogledajte hodočašća. Nismo ni načeli mogućnosti putovanja jer nismo gledali kako to religije rade. Ako ste u umjetnosti, pogledajte šta religije rade sa umjetnošću. I ako ste na bilo koji način edukator, opet, pogledajte kako religije šire ideje. Možda se ne slažete sa idejama, ali zaboga, to su izuzetno efektni mehanizmi.
Moj zaključak je, možda se ne slažete sa religijom, ali na kraju, religije su tako suptilne i složene i na mnogo načina inteligentne, da ih ne treba ostaviti samo religioznima; one su za sve nas.
Mnogo vam hvala.
Kris Anderson: Ovo je zaista hrabar govor, jer na neki način se prepuštate tome da vas određeni ljudi ismiju.
AB: Obje strane mogu da vas ubiju. I tvrdoglavi ateisti, ali i pravi vjernici.
KA: Svakog trenutka stižu projektili iz sjevernog Oksforda.
AB: Tako je.
KA: Ali izostavili ste jedan aspekt religije za koji bi mnogi rekli da vam je potreban, a to je taj osjećaj – to je vjerovatno najvažnije svakom ko je religiozan – osjećaj duhovnog iskustva, nekakve povezanosti sa nečim većim od nas samih. Ima li mjesta takvom iskustvu u Ateizmu 2.0?
AB: Apsolutno. Ja takođe srećem ljude koji kažu: “Zar ne postoji nešto drugo, veće od nas?” Odgovaram: “Naravno”, a oni pitaju: “Zar nisi donekle religiozan?” Kažem da nisam. Zašto taj osećaj misterije, osećaj zbunjujuće veličine univerzuma mora da bude praćen mističnim osjećanjem? Nauka i posmatranje nam i bez toga daju taj osjećaj, tako da nemam tu potrebu. Univerzum je velik, mi smo mali, bez potrebe za daljom religijskom superstrukturom. Neko može imati tzv spiritualne trenutke bez vjerovanja u duh.
KA: Dopustite mi jedno pitanje. Koliko ljudi ovdje bi reklo da im je religija važna? Postoji li sličan proces koji bi bio neka vrsta mosta između onoga što pričate i što biste rekli njima?
AB: Rekao bih da u sekularnom svijetu ima mnogo praznina, ali one mogu biti popunjene. Rekao bih da nije tačno da ili imate religiju i morate da prihvatite svakakve stvari ili je nemate, pa ste zakinuti za ove dobre stvari. Tužno je što uporno govorimo: “Nisam vjernik, i ne mogu da imam zajednicu i odsječen sam od moralnosti, i ne mogu da idem na hodočašće.” Želimo da kažemo: “Glupost. Zašto da ne?” To je suština mog govora. Toliko toga možemo da prihvatimo. Ateizam ne mora da sebi uskrati bogate izvore religije.
KA: Čini mi se da u TED zajednici ima mnogo ateista. Ali vjerovatno većina njih ne misli da će religija uskoro nestati i žele da nađu jezik za konstruktivan dijalog i da osjete da možemo da razgovaramo i barem podijelimo zajedničke stvari. Da li smo budalasti ako vjerujemo u mogućnost da u svijetu, umjesto što je religija uzrok razdora i rata, ona postane most?
AB: Ne, moramo da budemo učtivi prema razlikama. Učtivost je zapostavljena osobina. Viđena kao dvoličnost. Ali moramo doći do toga da, ako ste ateista i neko kaže: “Znaš, molio sam se prije neki dan”, vi to učtivo izignorišete. Nastavite. Jer slažete se u 90% stvari, dijelite isto mišljenje o mnogim stvarima i učtivo se razlikujete. Mislim da su to religiozni ratovi prošlosti ignorisali. Mogućnost učtivog neslaganja.
KA: Konačno, da li je toj novini koju predlažete, koja nije religija nego nešto drugo, potreban vođa i da li se prijavljujete da budete Papa?
AB: Pa, svi smo nepovjerljivi prema pojedinačnim vođama. Nije potreban vođa. Pokušao sam da postavim okvir, a nadam se da će ga ljudi ispuniti. Skicirao sam nekakav širok okvir. Ali kažem, ako ste u turizmu, doprinesite na taj način. Ako ste u zajednici, pogledajte religiju i doprinesite. Dakle, to je wiki projekat.
KA: Alane, hvala na inspiraciji za dalje diskusije.
Tekst je preuzet sa TED-a