Zato sam jučer na svom ekranu ugledala tri esdepeovca, čak im i imena znam, Mrsić, Maras, Bernardić, koji su očito u nekakvoj kampanji. Dečki su sjedili za stolom i pokušavali okupljenim ljudima prodati muda za bubrege. Pokušavali. Nisu uspjeli jer ih je u tome spriječila Akcija. Da me ubijete ne znam kako se ljudi zovu ali sam na glas rekla, aleluja, jebote! Ipak se kreće!
Klinci, nisam im vidjela lica, pretpostavljam da su bili klinci, onoj su trojici postavljali konkretna pitanja: da li netko od vaših radi za 1600 kuna mjesečno, čime se vi uopće bavite, morate nam odgovoriti jer smo vas mi izabrali… Pitali su ih sve ono što bi ih pitao netko tko se ne može pomiriti sa činjenicom da živi u usranoj zemlji i da će tako ostati sve dok se neka Akcija ne prihvati akcije. Jebeš pitanja.
Naravno da su me dečki i cure razgalili, konačno je nekome dopizdilo. Kako bi mi dan bio lijep da mi pogled nije pao na Bernardića, mladu, visoku, lijepu, dobro obučenu, vitku uzdanicu SDP-a. Dok su u dvorani ljudska bića, građani Republike Hrvatske, osobe koje ga plaćaju, dečki i cure bez čije love on ne bi sebi mogao kupiti gaće, dok su ti mladi, očajni ljudi uzalud pokušavali dobiti odgovore na kratka i jasna pitanja onaj je Bernardić drkao po mobitelu.
Buljio je u ekran, slao poruke, primao poruke… I baš mu nitko u onoj dvorani nije rekao: “Slušaj, koji to kurac radiš? Ne znaš da je zabranjeno drkanje na radnom mjestu?” A možda je i bolje tako. Bernardić ne bi razumio pitanje jer njegov posao jest drkanje.
Što je naš posao? Mi građani moramo pobožno skupljati spermu hrvatskih političara, gledati u nju očarano i gutati je bjesomučno dok nas ne udavi.
Tekst je preuzet sa bloga autorke