I direktori odlaze, zar ne?
Ali prvo nisam Ja direktor iz naslova i nigdje ne idem. Da se zna!. Nemam tu žicu ni karmu. Direktorsku.
Direktor je Dragan Davidović. A, on kao svaki direktor odlazi na novo direktorsko mjesto. Trenutno je izabran za v.d. direktora Republičkog sekretarijata za vjere. Ovo je odlučeno na sjednici Vlade Republike Srpske nakon što je narečeni podnio neopozivu ostavku na mjesto direktora RTRS-a.
Inače, Davidović je na čelu RTRS-a, od 2002. godine proveo dva mandata, s tim da je u treći stupio početkom prošle godine. Zakonitost ovog trećeg, u najmanju ruku je upitna, ali čovjek je direktor, navikao na takvo mjesto. Nije mu zamjeriti. I zato se strpio do 25. ovog mjeseca kao što mu je obećao boss (čitaj Milorad Dodik) i „podnio neopozivu ostavku“. Postavši direktor, dakako.
Natural born boss
Vidite, ima tako ljudi koji se rode kao direktori. Od malena pokazju neurotični prezir ka radu u sadejstvu sa izraženim liderskim sposobnostima. Naivni vele-leba preko pogače, a poznavaoci-prirodno rođeni direktor. Tako je Dragan Davidović bio direktor SRNE, agencije poznate po tome da je najmanje vole njeni zaposlenici. U prije toga, prazan hod je popunjavao ministrovanjem. Kad nisi direktor, možeš biti ministar, maksima je rođenog direktora. Ali nije on bio običan ministar, sa običnim mandatom. A, ne!
Tako je stigao moj imenjak da bude ministar, pazite sada, u PET (5) vlada Radovana Karadžića. Čovjek je bio pun vjere u sebe, pa je zato valjda i bio ministar „vjera“. Kojih vjera u doba Karadžića, kad su munare letjele u nebo? Nije jasno kojih to vjera u množini?! Svoju posvećenost vjeri, pokazivao je i osebujnim domoljubljem manifestovanim u onom već legendarnom, a i danas otužnom klipu „Sprem’te se, sprem’te četnici“. Za taj i takav „panekumenizam“ bio je nagrađen i od Srpske Pravoslavne Crkve, koja ga je odlikovala Ordenom Svetog Save prvog reda.
U toku svog medijskog služenja i službovanja Karadžiću i Dodiku dockan, Davidović kao diplomirani istoričar nije krio svoju strast za poprsnim bižuterijama. Tako je pored narečenog dobio Orden Njegoša drugog i trećeg reda, te Orden zastave Republike Srpske sa srebrnim vijencem. Ovim posljednjim ga je odlikovao nekadašnji V.D. predsjednik Rajko Kuzmanović. Ako si rođeni direktor, k’ tome povjesničar, kadrovik od formata, heraldičar u duši -svijet odlikovanja je tvoj.
I boss treba šefa
Svaki direktor, pa i ministar ima jednu , za konačan uspjeh presudnu manu. Mora imati jednog, jedinog, onog odlučujućeg čovjeka iznad sebe. I koliko god Dragan Davidović bio beskrupulozan, koliko god povlačio sumanute i često poludiktatorske poteze, od kojih je samo štetu imala RTRS, dok je narod tjerao sprdnju, Davidović je bio tek marioneta, autić na daljinsko upravljanje lokalnih mastermajndova. Nekad Karadžića, a danas Dodika. A, nije da nije pokušavao imenjak da izigrava autoritet. Prvo je od RTRS-a napravio knjigovodstveni naplatni biro koji je utjerivao od naroda pare za TV pretplatu. Nekad je išlo lako, a nekad bi kojem seljaku nastradalo prase, koje je služilo kao danak za neplaćanje inače negledljivog RTRS-a. Svi se sjećamo tragikomedije sa svinjom izvjesne gospođe iz Dervente koju je RTRS zaplijenio zbog neplaćana tri računa za TV pretplatu.
Ono, nije loše imati knjigovodstveni biro za utjerivanje dugova ako se planirate baviti tim poslom. Dosta velika nevolja je bila u tome što je Davidović ušao u TV medij. I to medij koji je dio Javnog servisa.
Sa svojim haračlijama i entitetskom vlašću uspjeli su da postignu zavidnu naplativost i ,naravno, katastrofalnu gledanost. Od stjupidnih imitacija rijalilitija, koje su,usput, onako seoski bile namještene, do kvazi-edukativnog programa, RTRS nije služio ničemu. Bukvalno. Ali je zato informativa služila ( i služi) gospodaru presilnom.
Tako su dnevnici pod dirigentskom palicom Dragana Davidovića i pulena mu bili otužni partijski traktati, SNSD-ovi pamfleti, negledljivi vodvilji, koje zapravo, ni visoko pozicionirano članstvo SNSD-a nije gledalo.
Nezgodacija je nastala kad je i narod hipnotisani prestao da gleda dnevnik RTRS-a. Istinabog, nije da se nije potrudio Davidovićev „tim“ da malo napumpa gledanost. Tako je nastala i „kriza talaca u Sarajevu gdje su razjareni roditelji tražeći JMBG gurali u ralje smrti srpske poslanike u Savjetu ministara BiH“. Niko se nije ni počešao.
A, onda, da razgali atmosferu i podsjeti se svog ministrovanja, Davidović je organizovao direktan prenos dolaska iz Haga ratnog zločinca Momčila Krajišnika. I opet nezgodacija. Krajišnik, naime, osim što je po sopstvenom prizanju ratni zločinac ima taj feler da je kao ratni profiter neomiljen čak i u srpskom narodu. I opet ćorak. Osim sprdnje i komentara kako je riječ o jeftinoj kopiji prenosa HRT-a i dolaska hrvtaskih generala u “lijepu nijihovu” ništa se nije desilo.
Sve u svemu u posljednjih dvadeset godina Dragan Davidović je bio odani sluga svojih pretpostavljenih. Radio je robotski, smjenjivao, dijelio, množio, ubacivao, oduzimao i dodavao… sve po direktivi. I sve pod oreolom lažnog intelektualca i kvazimoćnika. Ali nije išlo…
Dragane moj, kad dođeš ti…
Kovertirana ostavka koja stoji u fijoci Željke Cvijanović sa početka njenog premijerskog mandata, samo je aktivirana. Dakle, čaršija se zalud naslađuje kako je Davidović zbog „tamo nekih razloga“ smijenjen. Ne. I njega je stigla poslovična Dodikova nagrada za najbliže i najodanije saradnike. Kao što je kum Ranko Škrbić elegantno „smijenjen“ sa tempirane bombe ministra uništenog zdravstva da bi posato ambasador, tako je i Dragan Davidović, čak bez zvanične smjene otišao na tiho i povučeno mjesto, u ovom momentu v.d. direktora Republičkog sekretarijata za vjere. Ne treba sumnjati da će ovo v.d. vremenom nestati, a da će Dragan Davidović (p)ostati ono što najbolje zna-direktor.
Šta radi u 21. vijeku direktor Republičkog sekretarijata za vjere? To je misterija koja je veća od Osmanagićevih piramida. Jedno je sigurno. Za ovo i bukvalno metafizičko radno mjesto plata je mrsna, a izloženost javnosti-pa, ne postoji.
Udomljen je još jedan Dodikov ljubimac. Takoreći, posljednjim čamcem za spašavanje izvučen je sa tonućeg RS Titanika.
Radnici, novinari, silni personal, kojekavni PR-ovi, vozači, portiri, spikeri, vječni honorarci…Novi dan nova nafaka na RTRS-u. Među tim sužnjima tzv. novinarstva ima mnogo poštenog svijeta koji je svojom neaktivnošću i inertnim konformizmom doveo da ih voda i voza i kurta i murta. Tako će bacati pasulj u narednim danima, dok nakakav Upravni odbor, preciznije SNSD-ov štab ne dovede svog čovjeka. Još „boljeg i demokratičnijeg“ od Davidovića
Za to vrijeme Dragan Davidović kontempliraće u nekoj baršunastoj kancelariji za grdobne i silne tisuće.
Jer, upamtite, direktorom se ne postaje tek tako. Diša se rađa. A, Davidović je samo jedan u stadu Šojića našeg doba.
Nego, zašto je Davidović nakon 10 godina „dao ostavku“ i ko će doći na njegovo mjesto? Zar je to bitno u RS-u gdje je para odavno nestalo i ostalo je samo da se narod o sebi i igrama zabavi.
Dragan Bursać je novinar i kolumnista BUKA portala. Možete ga naći na Twitteru @dijalekticar