Mnogi bi se naučnici i analitičari složili da etnički podijeljena društva ne daju baš previše prostora političkim aktivnostima koje prevazilaze pojedinačne zajednice. Čak i kada se takva aktivnost dogodi, ima očekivano ograničen uticaj u izbornom i političkom sistemu koji je tako ustrojen da perpetuira postojeće podjele. Veliki izazov ovom široko rasprostranjenom uvjerenju dolazi iz zemlje Bosne i Hercegovine, u kojoj je mir uspostavljen tako da spriječi bilo koji pokušaj rušenja konsolidiranih etničkih podjela.
Međutim, početkom juna 2013. godine, umjesto uobičajenog izvještavanja (o traumatičnom naslijeđu rata, političkoj paralizi i razočarenjima zbog sporog procesa evropskih integracija itd.), iz Bosne i Hercegovine je došla priča o neobičnim protestima koji su se pokrenuli širom zemlje. Građani i građanke su izašli na ulice zahtijevajući od političara da se konačno dogovore o jedinstvenom matičnom broju. Zbog čega je došlo do ove mobilizacije bez presedana i to zbog nečega što se čini trivijalnim administrativnim pitanjem? Naravno, pravo pitanje je o čemu se tu zapravo radi?
Radi se o brojevima
Kontroverza je pokrenuta odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz maja 2011. godine, kojom je proglašen neustavnim Zakon o jedinstvenom matičnom broju, potreban za izdavanje pasoša i drugih administrativnih dokumenata, i to zbog činjenice da jedan od članova zakona nije sadržavao nove nazive nekoliko općina u Republici Srpskoj. Sud je naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da izmijeni i dopuni zakon u roku od šest mjeseci. Međutim, kako je zadati rok od šest mjeseci istekao, a parlamentarci nisu donijeli nikakvu odluku, Sud je u januaru ove godine u potpunosti ukinuo zakon.
Nakon odluke Suda da ukine zakon, upravne službe su zaista prestale izdavati matične brojeve. Ovakav neuobičajen korak za bilo koji državljanski režim odmah je doveo do ozbiljnih posljedica. Od februara 2013. godine, novorođene bebe pravno ne postoje kao građani i građanke svoje zemlje, iako rođenjem stiču pravo na državljanstvo i sva ostala srodna prava. Roditelji su se žalili, službenici i službenice nisu znali šta da rade, a javna rasprava se brzo došla do zida opće političke paralize, nakon čega je problem počeo predstavljati prijetnju ne samo za državljanski status novorođenčadi, već i za njihove živote. Primjer je Belmina Ibrišević, tromjesečna beba kojoj je hitno trebala transplantacija matičnih ćelija, operacija kojoj se mogla podvrgnuti samo u Njemačkoj. Ali se tamo ne može otputovati bez važećeg pasoša, koji se pak ne može izdati bez jedinstvenog matičnog broja. Belminina priča je samo jedna od mnogih.
Ustvari, postoji šablon u parlamentarnom razmatranju bilo kojeg aspekta državljanstva, etničke pripadnosti i nacionalnosti. Uzmimo za primjer provedbu obavezujuće odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci: Sud je naložio Bosni i Hercegovini da izmijeni diskriminatorne zakone kojim se sprečavaju sve osobe koje ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda (Srbi, Bošnjaci i Hrvati) da se kandidiraju za predsjedništvo ili Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH. Drugim riječima, ukoliko ste Jevrej/Jevrejka ili Rom/Romkinja, što je slučaj sa g. Fincijem i g. Sejdićem, ili ako odbijate da se etnički izjasnite, ne možete u potpunosti ostvarivati politička prava u svojoj zemlji.
E sad, iako je moguće donekle razumjeti da je u interesu etnonacionalnih elita da podržavaju ovakve diskriminatorne zakone u slučaju Sejdić-Finci, s pravom se možemo upitati zašto bi uopće neko blokirao proceduru koja podrazumijeva uređenje jednostavnog administrativnog pitanja? Odgovor se nalazi u mnoštvu slojeva moći upotrebe veta koje su date predstavnicima različitih zajednica i teritorija. U postdejtonskoj BiH, oni mogu blokirati političke i zakonodavne procese i pregovarati ad nauseam o naizgled nevažnim stvarima, bez obzira da li to dovodi do stvarnih ili iluzornih političkih dobitaka.
Ukoliko, kao član ili članica Parlamentarne skupštine BiH, želite blokirati neko pitanje, najlakši način je da ga predstavite kao vitalni nacionalni interes odnosno kao ključno pitanje za ravnotežu moći između etničkih grupa. U ovom slučaju, do sukoba je došlo između onih koji zagovaraju više decentralizacije u već znatno federaliziranoj državi (obično je zahtijevaju stranke iz Republike Srpske) i onih koji se zalažu za više nadležnosti centralne vlade (to obično zahtijevaju stranke iz Federacije Bosne i Hercegovine, a naročito bošnjačke i etnički neprofilirane stranke). Tokom “rasprave” o jedinstvenom matičnom broju, srpski predstavnici su zahtijevali ne samo da novi zakon uključi nove nazive općina u srpskom entitetu, već i da se podjela zemlje po nacionalno-etničkim linijama odražava i u jedinstvenim matičnim brojevima. Predstavnici Federacije su tvrdili da izmjene i dopune trebaju uvesti nove nazive te da se te izmjene ne trebaju vezivati za ponovno definiranje upisnih područja, od kojih neka trenutno prelaze entitetske granice, i za njihove brojeve.
Međutim, dok prepuštamo naučnicima i posmatračima da se lome oko aporija konsocijacijskih sporazuma i (i)racionalnih izbora koje iz toga proizlaze, možda bismo trebali pogledati kakva je reakcija na terenu.
Protesti preko linija
Belminina priča izazvala je bijes Bosanaca/ki i Hercegovaca/ki usmjeren ka političkim elitama, bez obzira na etničku pripadnost ili nivo vlasti. Protesti su počeli 5. juna kada se grupa građana i građanki, izrevoltiranih nakon što su čuli za Belmininu priču, okupila ispred zgrade Parlamenta da protestuju. Odlučili su da se ne miču s tog mjesta dok političari ne pronađu rješenje problema. Sljedeći dan se toj nekolicini pridružio veliki broj građana i građanki. Blokirali su cijeli Parlament, odlučni da ne dozvole zvaničnicima, niti ikome drugom, da napuste zgradu dok se zakon ne donese ili dok, kako su rekli, političari konačno ne obave posao za koji su (dobro) plaćeni. (Vrijedi napomenuti da politički i administrativni aparat, koji se sastoji od državnog nivoa, dva entiteta, deset kantona, nekih trinaest vlada na svim nivoima, 180 ministara svih tipova, 600 članova različitih parlamenata i velike vojske državnih službenika, ovu osiromašenu zemlju košta oko 66 % cjelokupnog budžeta). Demonstranti/ce su ustrajavali u svojim zahtjevima čak i kada je vlada usvojila privremenu mjeru kojom se omogućilo izdavanje jedinstvenih matičnih brojeva.
Političare su zapanjili iznenadni protesti, koji su veoma neuobičajeni u zemlji podijeljenih, demobiliziranih i traumatiziranih ljudi. Rano ujutro u petak je čak i visoki predstavnik međunarodne zajednice i Evropske unije, Valentin Inzko, zatražio od demonstranata/ica da prekinu blokadu zgrade Parlamenta, obećavajući da će se o spornom pitanju raspravljati na hitnoj sjednici Vijeća za implementaciju mira, međunarodnog tijela koje nadzire mirovni proces u zemlji.
Bosanskim građanima ova intervencija izvana ipak nije bila dovoljna. Već sljedećeg dana došlo je do protesta u svim većim gradovima zemlje. Studenti su protestovali u Sarajevu i u Banja Luci, administrativnom centru Republike Srpske, protiv neefikasnog univerzitetskog sistema i teških uslova u kojima žive. U Banjoj Luci su se okupili građani u znak podrške čovjeku koji je iseljen sa svog posjeda i kojeg je policija pretukla tokom incidenta u vezi s planom da se sruši gradski park da bi se, što je danas česta pojava, izgradio shopping centar.
Ovi protesti, koji i dalje traju, iznjedrili su nešto novo: demonstranti/ce su počeli da šalju snaže poruke solidarnosti jednih drugima, iz jednog dijela zemlje u drugi, bez obzira na etničke podjele. Posljednji put kada se nešto slično desilo bilo je to na mirovnim protestima rane 1992. godine kada su bh. građani i građanke raznih profila zahtijevali od nacionalističkih političara da pronađu rješenje kojim će se sukob spriječiti. Ostatak te priče, nažalost, dobro poznajemo. Ali upravo zbog tragične historije Bosne i Hercegovine u proteklih 20 godina, rata, teškog postratnog perioda koji je obilježio predatorski kapitalizam isključivo u službi etničkih političkih oligarhija i njihovih klijentističkih mreža, protesti koji zahtijevaju osnovna državljanska prava, koja utiču na sve osobe (i time ih ujedinjuju), mogli bi biti pokretač promjena.
Odgovor postdejtonske etnonacionalne kaste bio je predvidljiv: počeli su kriviti jedni druge. Političari srpskog entiteta u javnost su plasirali informaciju da su protesti po prirodi ‘antisrpski’ i da njima manipuliraju bošnjačke stranke, predsjednik tog entiteta govorio je o ‘najvećoj talačkoj krizi’ što je tvrdio i premijer države (predstavnik hrvatske nacionalističke stranke), dok je bošnjački član tročlanog Predsjedništva demonstantima poručio da idu kući i da čekaju sljedeće izbore. Unatoč tome, svi su shvatili da je neposluh bio usmjeren na svakog od njih. Pokušali su primijeniti stari trik ‘zavadi pa vladaj’ na šta su ih demonstranti širom zemlje dobro ismijali.
Pitanje državljanstva
Istina je da državljanstvo u modernom svijetu često počinje brojem kojim se potvrđuje status osobe kao državljanina/ke jedne zemlje, ali borba za vlastita i tuđa državljanska prava, za pravnu, političku i socijalnu ravnopravnosti svih, ono je što tom državljanstvu daje smisao, kao vezi koja različite političke zajednice drži na okupu. U Bosni i Hercegovini je pak i samo državljanstvo podijeljeno: postoji državljanstvo države, jedini međunarodno priznati oblik državljanstva, a pored toga svaki bh. građanin/ka ima i državljanstvo jednog od dva entiteta. Dejtonski mirovni sporazum je sveo status građana države Bosne i Hercegovine na administrativnu kategoriju, broj, ličnu kartu, pasoš. Sprečavanjem pristupa građana/ki osnovnom državljanskom pravu, pravu na registracijski broj, etnonacionalisti su isprovocirali neočekivanu reakciju: ne htijući dali su politički značaj onome što su težili uništiti, odnosno jedinstvenom državljanstvu svih Bosanaca/ki i Hercegovaca/ki.
‘U ovome smo svi zajedno’ bila je jedna od poruka koja se mogla zapaziti na marginama protesta. Zaista su demonstranti konačno pronašli najmanji zajednički sadržalac u nečemu što jasno predstavlja osnovno javno dobro – jedinstveni matični broj koji omogućuje pristup elementarnim socijalnim, ekonomskim i političkim pravima – ali i u izražavanju uzajamog nezadovoljstva političkom oligarhijom.
Bh. demonstranati/ice su različitih profila: neki su ponosni članovi svojih zajednica, neki odbijaju da iskažu pripadnost bilo kojoj etničkoj grupi; nose različite političke dresove i moguće je da se neće složiti o budućem razvoju zemlje. Međutim, čini se da su svi svjesni jedne stvari: u ‘ovome’ su svi zajedno, i dugo će tako ostati. Neće doći do otcjepljenja nijednog od entiteta niti dijela zemlje, niti do njezine recentralizacije; Evropska unija neće donijeti jednostavna i brza rješenja, a katastrofalni kapitalizam koji građani žive svakodnevno neće biti blaži u Bosni i Hercegovini samo zbog njenih minulih patnji. Međutim, upravo to mjesto u kojem su se zajedno pronašli je mjesto gdje se rađaju novi politički subjektiviteti i stvaraju vizije zajedničke budućnosti.
Ta borba za osnovna javna i zajednička dobra je transparentni, iako ne sasvim jasno artikulirani, progresivni sadržaj ovih protesta. Počevši od ove osnovne odlike svake političke zajednice (‘u ovome smo svi zajedno’), građani i građanke Bosne i Hercegovine su na istinski aktivistički način stvorili novi javni i politički prostor. Zajedno su ga okupirali i shvatili da ne mogu pobijediti, niti preživjeti, bez međusobne solidarnosti. U tom smislu, ovi su protesti slični onima kojima svjedočimo u Turskoj, Sloveniji, Grčkoj i Portugalu. Međutim, da bi Bosanci/ke i Hercegovci/ke povratili taj prostor, morali su pobijediti sve institucionalne, političke i društvene prepreke. Time su svijetu poslali snažnu i ohrabrujuću poruku: ako je ovdje moguće, svugdje je moguće!
Izvorno objavljeno u Open Democracy, 12. juni 2013.
Prevela s engleskog Aida Spahić