Kada je bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić onomad najavio “bosansko ljeto” nakon “bosanskog proljeća”, teško da je mogao zamisliti da će ono izgledati baš ovako. U samo sedam dana imali smo blokadu državnog parlamenta i kontinuirane proteste koji su 11. juna doživjeli vrhunac demonstracijama od gotovo 10.000 ljudi u Sarajevu, u kojima su učestvovali i sindikalisti, poljoprivrednici i penzioneri. Sve to paralelno sa dešavanjima u Banjaluci, gdje vlast bahatog despota Milorada Dodika i njegove “dvorske lude” Rajka Vasića, doživljava pobunu u redovima vlastitih kadrova u studentskim organizacijama. Dok pišem ove redove ulicama Banjaluke demonstrira nekoliko hiljada ljudi, a dva istaknuta transparenta glase: “Politički makroi državu pretvaraju u kupleraj” i “Svi smo strani plaćenici, državu nam plaća MMF”!
Bosanskohercegovačke političke partije se, prirodno, ponašaju u skladu sa navedenim sloganima. Svoju političku kataklizmu pokušavaju pretočiti u politički kapital. SNSD je, očekivano, sarajevske, ali i banjalučke, proteste proglasio antisrpskom zavjerom sa ciljem vršenja pritiska na srpske poslanike i Republiku Srpsku. HDZ-ovi su standardno ugroženi, i u Sarajevu se osjećaju nesigurno, dok se SDA pravi luda i podržavajući Erdoganovo brutalno premlaćivanje demonstranata u Turskoj, narodu preporučuje sabur do 2014, kada će oni nastaviti gdje su stali.
Stanje koje su proizvele ovakve i slične politike se, uprkos trudu i požrtvovanosti, odrazilo i na samim demonstracijama. Nedostatak političke naobrazbe je više nego alarmantan.
Dok u Sarajevu jedni hoće “identitete, a ne entitete” (jedan od transparenata) ili će, u dezorganizacijskom haosu i totalnoj neartikuliranosti, spontano zapjevati “Jedna si jedina”, banjalučka studentska birokratija također ostaje u nacionalnim okvirima i svoje proteste ograđuje od sarajevskih. Očigledno je da je i u jednom i u drugom slučaju patriotizam, odnosno nacionalizam suprotstavljen “horizontalnoj”, odnosno socijalnoj i klasnoj solidarnosti. Drugim riječima, od zadatih okvira se ne odstupa, što je, svidjelo se to nama ili ne, u zemlji legitimiranih etničkih subnacionalizama, nažalost, prirodno.
Dok se u rukama sarajevskih demonstranata vijore državne zastave, a ponegdje i poneko grbovlje dinastije Anjou (zlatni ljiljani), u Banjaluci je na čelu kolone dominantna srpska trobojnica. Može se reći da su se sarajevski demonstranti, za razliku od banjalučkih, kojima je “dosta svega” ipak, uz zakon o JMBG-u, imali dva konkretna zahtjeva koje bi potpisao svaki stanovnik BiH: formiranje državnog fonda solidarnosti iz kojeg bi se pomagalo liječenje građana i građanki slabog imovnog stanja i da se parlamentarci i ministri Vijeća ministara odreknu 30% svojih primanja do kraja mandata u korist Fonda. Upravo ovakvim zahtjevima valja proširivati “listu zahtjeva”, kako bi se postepeno odmicalo od zastarjelih i pogubnih političkih paradigmi. Pokazalo se da je artikulacija demonstracija u pravcu država (dobro) – eniteti (loše) i obrnuto potpuno kontraproduktivna i da, shodno tome, mora biti prevaziđena. Pokazuju to i reakcije političara, koji će nas, budemo li nastavili istim nametnutim kolosijekom političkog kretenizma, nastaviti hvatati u svoje identitetske klopke. Sliku su u mnogome popravile i sarajevske demonstracije od 11. juna. Prisustvo građana iz cijele države, pa i iz Banjaluke, uz izvanredan slogan: “Muda naša veća od Laktaša”, uzdrmao je volšebnu propagandu RTRS-a o demonstracijama kao “montaži bošnjačkih stranaka”. Pa ipak, bilo bi pretjerano reći da su patriotski i nacionalistički narativi time suzbijeni. To je prirodno, jer se radi o složenom društvenom procesu. Ma kako traljave, dezorganizirane i na trenutak patetične i smiješne, ma kako pod većim ili manjim bremenom ratnih i poratnih političkih mitova i narativa, masovne demonstracije u BiH su veliki politički korak unaprijed, odnosno zakoračenje masa u prvi razred osnovne političke škole.
Rezultat banjalučkih protesta još uvijek nije poznat. Nekadašnji Dodikov studentski vođa Nikola Dronjak je zbog pod policijskom represijom zbog neposlušnosti. Za njega se može reći da se buni jer nije dobio komad kolača koji je priželjkivao. Međutim, banjalučki transparenti su ukazali da na demonstracijama postoje struje koje nemaju veze sa Dronjkom i njegovim interesima. U Sarajevu su demonstranti Vijeću ministara dali rok da do kraja mjeseca, tačnije do 30. juna ispuni listu zahtjeva ili će se masovni protesti ponoviti. U svakom slučaju, to vrijeme treba mudro iskoristiti. Organiziranje svakodnevne “kafe pred parlamentom” je prilika za organiziranje diskusija o ključnim političkim temama, za političku i ekonomsku edukaciju, a posebno za kritiku neoliberalnih politika većeg dijela nevladinog sektora, koji političke needukovane mase i dalje uvjeravaju da se, zapravo, bori protiv sistema kojem može zahvaliti svoje postojanje.
To je prvi korak koji valja učiniti ako se otpor želi učiniti stvarnim, a ne fiktivnim. Korak, koji će demonstracije ozbiljnim izrazom političke volje građana, a ne dernekom koji će lako biti raspršen zbog umora, dosade, ili, na kraju krajeva, pendrekom “vaše i naše policije”. Vladajuće i opozicione partije u BiH su jednako trule i raspale bi se jednim jačim udarcem. Međutim, udarnici, tek treba da budu odškolovani. Na kraju se mora reći da je ta škola u Sarajevu počela i više nego odgovarajućom simbolikom. Demonstranti su pred parlamentom počistili sve smeće koje su ostavili za sobom. Odličan uvod za neophodno čišćenje višedecenijski nagomilanog političkog smetljišta. Najprije iz svojih redova, a zatim i iz institucija sistema.
Tekst objavljen u Magazinu Dani, objaljujemo uz saglasnost autora