Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, razgovaraju u Bijeljini dvojica mladih bogoslova.
“Jesil znao da je Kačavenda gay?”, pita jedan. “Nemoj da
zajebavaš?!”, iznenadio se drugi. “A meni se sinoć hvalio da je
vladika!”
Da odmah na početku priče otklonimo sve nesporazume i svaku
mogućnost krivog tumačenja: Emir Kusturica potpuno je u pravu kad kaže kako
“pedera ima poštara, atletičara, pa zašto ih ne bi bilo i u crkvi?”.
“Organizatori gej parada nas uče da budemo skloni paradi ponosa, prave
filmove o tome kako je to normalno i sad odjednom jedino ne valja što je
vladika biseksualac. Gdje je sad razumijevanje? I za njega treba razumijevanje,
nije mu lako”, kaže Kusturica u svojoj obrani vladike Kačavende, i posve
je, kažem, u pravu.
Dapače, gay-afera s episkopom zvorničko-tuzlanskim posljednja
je granica širokih tajgi ljudskih prava i principa, one najmanje poznate od
sviju sloboda – tajanstvene i neistražene tuđe slobode. Štoviše: najmanje
poznate od sviju tuđih sloboda – tajanstvene i neistražene slobode naših
neprijatelja, onih dakle ne samo posvećenih nego upravo definiranih zatiranjem
naših sloboda.
Obrana temeljnog ljudskog prava vladike Vasilija Kačavende na
mladog jebača ultimativni je stoga test preživljavanja u tom negostoljubivom
prostoru, divljoj prašumi u koju balkanska noga nikad nije kročila.
Prije četiri godine, uoči druge beogradske Parade ponosa –
što će koji dan kasnije biti otkazana zbog policijske odluke da se povorka
“iz bezbednosnih razloga” izmjesti iz centra grada – na jednom od
skupova podrške Paradi u Centru za kulturnu dekontaminaciju, kod Borke
Pavićević, jednog od posljednjih dobrih duhova Beograda, upoznao sam mladića iz
nama potpuno nepoznate društvene niše: on je, naime, gay i ljuti srpski
nacionalist. Rekao bi Kusturica, “nije mu lako”.
Povjerio mi je taj mladić svoju mračnu tajnu, zapravo dvije.
On je neželjena manjina u obje suprotstavljene društvene grupe kojima pripada:
za homoseksualce je besprizorni četnik, za srpske nacionaliste besprizorna
pederčina. Zato vodi posve bizarni društveni život – preko dana je žestoki zvezdaš,
Delija sa severa, član raznih ultranacionalističkih Srbskih Dveri, Obraza i
Naših, a noću, sam sa sobom, tragični junak vlastitih snova. Njegovo je pitanje
možda kretensko, ali legitimno: zašto ne mogu biti peder i četnik?
Niste, eto, nikad razmišljali o tome, ali pederi nisu žrtve
samo negativnih predrasuda. Nisu, naime, svi homoseksualci ljubitelji
umjetnosti, književnosti i mjuzikla, nisu svi čisti i uredni, pristojni,
obrazovani i načitani građanski liberali s razvijenim ukusom za uređenje interijera
i slaganje čarapa i kravata: ima među njima i neobrazovanih i neotesanih,
krezubih i primitivnih, ima ih i nogometnih navijača, mafijaša i huligana, ima
ih desničara, nacionalista, šovena, četnika i ustaša, ima ih i hodža i biskupa
i pravoslavnih vladika, s upravo jezivim ukusom za umjetnost, muziku, slaganje
garderobe i uređenje interijera.
Vladika Vasilije Kačavenda je, dakle, homoseksualac, od onih
iz zabranjene društvene niše – on nije samo nacionalšovinist, pripadnik plemena
kojemu je homoseksualnost tabu i najgora društvena stigma: on je i svećenik,
episkop, sam dakle poglavar crkve, u dvadeset prvom vijeku jedine preostale
institucije u kojoj je homoseksualnost legitimni razlog i povod za otpust i
ekskomunikaciju.
Da je Vasilije Kačavenda “poštar ili atletičar”, da
je dakle kirurg, pilot, član uprave Telekoma, nogometni reprezentativac BiH ili
general Oružanih snaga – da je zapravo bilo što osim svećenog lica – i da je
dobio otkaz zbog javno objavljene pornografske snimke, u klinču s mladim jebačem,
u obranu njegova temeljnog ljudskog prava, onoga na slobodno seksualno
opredjeljenje, ustale bi sve slobodarske snage, prve među njima, jasno,
organizacije za prava LBGT-osoba.
Ovako, za vladikom Kačavendom nitko nije pustio suzu. Nije ni
to, naravno, nerazumljiva stvar – najzad, vladika je u svojoj shizofrenoj
tragici bio njihov formacijski najgori prirodni neprijatelj – ali nije ni
nevažna. Naprotiv.
Upravo zbog toga – zbog zločinačke formacijsko-svjetonazorske
identifikacije “đavoljeg vladike” – važno je obraniti njegovo ljudsko
pravo na mladog jebača. Jer pristajanje u streljački vod za vladiku pedera,
makar u šutljivu, znatiželjnu većinu koja će se propinjati na nožne prste da
vidi javnu egzekuciju – jednako je prešutno pristajanje i na aboliciju svih
zločina koji su episkopa zvorničko-tuzlanskog društveno označili kao
“đavoljeg vladiku”.
Nije, naime, Vasilije Kačavenda društveno najebao zbog toga
što je tamjanom kadio Radovana Karadžića i Ratka Mladića, ni zbog toga što je
blagoslivljao ubojice, ratne zločince i njihove kalašnjikove; nije najebao ni
zbog toga što je u bošnjačkim avlijama gradio inat-crkve, ni zbog toga što je
cijele grozdove bošnjačkih kuća rušio da bi gradio vladičanske dvore; nije,
najzad, najebao ni zbog toga što ih je sagradio tuđim parama, podigavši
nakazni, pozlaćeni pseudobizantski pseudoversailles. Najebao je na kraju zbog
valjda jedine svoje ljudske osobine, svakako jedine koja ne ugrožava tuđe
slobode: zbog toga, eto, što voli – seks.
Okupljanje na javnoj egzekuciji vladike pedera pristajanje je
stoga na homoseksualnost kao društvenu stigmu. Ako ćemo šutjeti zbog toga što
je jedan ratni zločinac najebao kao homoseksualac – štoviše i utoliko gore,
samo zato što je homoseksualac – onda nemamo pravo dizati glas kad zbog
homoseksualnosti najebu poštar ili atletičar, kirurg, pilot, član uprave
Telekoma, nogometni reprezentativac BiH ili general Oružanih snaga.
Za tu priliku posve je nevažno je li gay-vladika šoven ili
fašist, kao što je posve nevažno je li se Emir Kusturica, braneći svog
svjetonazorskog sponzora, tek ironično obračunavao s gay-aktivistima i
liberalnim mondijalistima na drugoj strani njegova uskog svijeta. Naša je
sloboda, naime, veća upravo za prostor njihove mržnje.
Zato – ne znam kako bih to rekao, a da me ne biste krivo
razumjeli – ne okrećite leđa vladiki homoseksualcu.
Preuzeto iz Oslobođenja